Kosovo - još daleko od #MeToo

„Prije deset godina, Kosovo je postalo nezavisna država", piše autor Tagescajtunga Erih Ratfelder. „Otada se politički mnogo toga promijenilo. No, ženama je u toj tradicionalnoj, ekonomski zaostaloj, zemlji još uvijek teško".

Autor piše o Niti Hasani, 29-godišnjoj kosovskoj Albanki „koja je još prije nekoliko godina, zajedno sa svojim drugaricama, ekstravagantno odjevena, obilazila popularne prištinske kafane". „To je bilo još u vrijeme kada je bila aktivna na umjetničkoj sceni i dio jednog amaterskog pozorišta. Ono se povezalo sa srpskom alternativnom scenom u Beogradu i počelo da izdaje dvojezični list sa prilozima pjesnika i intelektualaca obje strane, pa i da radi na zajedničkom pozorišnom komadu. Otvoriti se za diskusiju sa Srbima – to je tada na Kosovu bilo opasno."

„Danas kosovski Srbi čak sjede u vladi države. Ipak, prije deset godina su sjećanje na nasilni izgon milion Albanaca i međusobna mržnja još bili sveprisutni. Borci kosovske oslobodilačke organizacije UČK su bili preuzeli vlast u Prištini. Albanski seljaci, ljudi iz pasivnih krajeva sa zaostalim moralnim nazorima, držali su u poslijeratnom društvu u svojim rukama sve poluge vlasti i određivali kakva je atmosfera u gradu."

„To što se Hasanijeva sada oblači manje upadljivo, ona ne želi da tumači kao da je poklekla pred tom 'kulturom'. Kaže da je potrebno mnogo strpljenja da se podnesu svakodnevna dobacivanja i uvrede. Mnoge žene i muškarci sa umjetničke scene su posljednjih godina otišli u inostranstvo, ali ne zbog besparice ili iz straha za svoju egzistenciju. Mnogi nisu više mogli da podnesu intelektualnu ograničenost u zemlji. Sada uživaju u svojoj ličnoj slobodi u Berlinu, Cirihu ili Beču, u Australiji, Kanadi ili SAD". „Mi, žene koje ovdje živimo, ne smijemo dozvoliti da nas zastraše", kaže Hasani prkosno.

Ona je uspjela da se zaposli u jednoj stranoj ambasadi i čak je kupila sebi i stan. Jedna druga aktivistkinja, profesorka Evlijana Berani, autoru članka je prenijela da su 70 odsto kosovskih žena žrtve kućnog nasilja. Kaže da u tradicionalnim porodicama žene nemaju šansu da se brane. Jer, iznošenje takvih stvari u javnost znači prljanje porodične časti.

„Čak se ni silovanja ne prijavljuju. 20.000 žena, koliko su ih prema realnim procjenama silovali srpski vojnici, porodice – iz srama - sprečavaju da to javno kažu." Beranijeva je rekla da su poslije rata žrtve silovanja mogle da podnesu zahtjev za odštetnu penziju, ali da se javilo samo njih 150. „Žene su prepuštene same sebi, a profesionalne pomoći spolja za njih nema. Tako se (kaže Evlijana Berani) ne može očekivati da će na Kosovu uskoro doći do pokreta MeToo", piše, između ostalog, Erih Ratfelder za Tagescajtung.

Separisani, reformisani, privatizovani

„Povratak na mjesto zločina", naslov je koji je novinar ljevičarskog dnevnika Junge Velt Gerd Šuman dao svom tekstu o Zigmaru Gabrijelu. Tu piše i kako je njemački socijaldemokratski ministar spoljnih poslova posjetio Prištinu i Beograd. „Tamo je 1999. počela socijaldemokratska bijeda – najvažnije poprište zločina u novijoj istoriji SPD. Ruševine NATO-rata kojim je prekršeno međunarodno pravo još nisu raščišćene. One će tu ostati, jer Zapad insistira na svom kolonijalnom ponašanju. Jer, svi dijelovi zaraćene bivše Jugoslavije moraju biti kompatibilni sa EU tako što će ostati na niskom socijalnom nivou a visoko zavisni od nje. Svako za sebe i svako protiv svakog, svi separisani, reformisani, privatizovani."

„Rat je kao zaštitni znak SPD odavno zamijenio pomirenje, koje je od pada Vilija Branta na koljena u Varšavi krasilo imidž te stranke. Pritom je sasvim svejedno kako se ministar spoljnih poslova trenutno zove – da li tako „omiljeni" Gabrijel omogućava isporuku oružja za saudijski rat protiv miliona osiromašenih u Jemenu ili šalje tenkove za Erdoganov rat protiv Kurda u Siriji. Ili će neko drugi na Minhenskoj „konferenciji o bezbjednosti" ponoviti mantru o tome kako se Njemačka brani na Hindukušu", piše ljevičarski Junge velt.

Priredio Saša Bojić