"Kosmopolitski nacionalizam" migranata iz BiH

DW: Gospođo Mijić, Vi ste napravili sociološko istraživanje na Univerzitetu u Beču sa fokusom na migrante iz BiH. Utvrdili ste da su oni razvili jednu vrstu kosmopolitskog "long-distance nacionalizma". Šta podrazumijevate pod tim pojmom?

Ana Mijić: Taj pojam nacionalizma na daljinu potiče od britansko-američkog politologa Benedicta Andersona. On je razvio tezu da ljudi koji žive u inostranstvu često podliježu snažnijem nacionalizmu nego oni koji ostanu u svojoj zemlji. To je prouzrokovano njihovim osjećajem da nisu potpuno prihvaćeni u novom društvu, tako da to podstiče snažnu povezanost sa "domovinom" što im pomaže da održe pozitivnu predodžbu o sebi samima, o sebi kao dijelu velike i važne zajednice. Anderson u tom teritorijalno izmještenom nacionalizmu vidi novi fenomen koji se razvija sa globalizacijom i bržim putevima komunikacije. Zahvaljujući Internetu, Skypeu i Whats Appu oni virtuelno ostaju u kontaktu sa domovinom, zahvaljujući jeftinim letovima mogu preko vikenda otići kući. To njihovo političko držanje postaje problematično s obzirom na to da nacionalisti na daljinu politički participiraju, ali ne snose nikakvu odgovornost za političke akcije. Oni oblikuju stvarnost, u kojoj oni sami, međutim, ne moraju da žive.  

Zar nacionalizam može biti kosmopolitski? Nisu li to dva protivrječna pojma?

Jesu, ali oba ta pojma mogu egzistirati u čovjeku. Polazna teza mog istraživanja je da život u dijaspori ne doprinosi samo jačanju nacionalističkih stavova već i da razvija kod ljudi izvjestan kosmopolitizam – otvorenost prema drugim kulturama, vjerama, istorijama, ali i da razvija osjećaj povezanosti i isprepletenosti sa svijetom. S druge strane, raspadom Jugoslavije početkom 90-ih godina raspali su se u Beču svi jugoslovenski klubovi i udruženja. Sličan proces dešavao se i u Njemačkoj. Novi bosanski klubovi okupljaju uglavnom Bošnjakinje i Bošnjake, a bosanski Hrvati i bosanski Srbi su se priključili srpskim i hrvatskim udruženjima, zbog čega govorim o bosanskim dijasporama u množini.   

Vi ste utvrdili da je etnička pripadnost ljudi iz BiH postala sastavni dio njihovog „Ja"? Kako uspijeva ljudima iz BiH da i nakon 22 godine od okončanja rata na tome istrajavaju?

Etnička pripadnost nije postala samo sastavni već centralni dio njihovog bića. Ali to ne važi samo za BiH već i za cijeli region: rat je doveo do stapanja kategorija „Ja" i „Mi". Tokom rata se duž etničkih granica ubijalo, silovalo, protjerivalo. Etnička pripadnost se urezala u identitete. Centralni izazov poslijeratnog perioda sastojao se i sastoji u očuvanju pozitivne slike sopstvene etničke grupe odnosno kategorije „Mi". Tako se sve priče o zločinima koje je počinila i za koje krivicu snosi sopstvena etnička grupa odbacuju, kako bi se mogla sačuvati pozitivna slika sopstvene grupe, onoga što je definisano pojmom „Mi". Jaka identifikacija sa sopstvenom grupom vodi ka tome da se ljudi takvim optužbama koje su upućene sopstvenoj etničkoj grupi osjećaju kao da su lično napadnuti. Sjetite se samo protesta prilikom podizanja optužnice ili hapšenja Radovana Karadžića, Ratka Mladića ili Ante Gotovine. Sama činjenica da u jednoj rečenici spominjem Karadžića i Mladića s jedne strane i Gotovinu s druge će kod hrvatskih čitatelja izazvati negativnu reakciju i potrebu da se brane. U okviru istraživanja sam ustanovila da se i u sadašnjoj BiH sve etničke grupe osjećaju isključivo žrtvama i da im ta ‚samoviktimizacija‘ omogućuje da istrajavaju na toj pozitivnoj slici o sebi. To je bazirano na sljedećoj premisi: ‚Ko je žrtva, ne može istovremeno biti počinilac.‘

Rat u BiH je odavno završen. Vi ste u istraživanju međutim utvrdili da konflikt i dalje tinja. Da li bi nesuočavanje sa sopstvenim zločinima i jačanje "nacionalizma na daljinu" kod migranata iz BiH moglo rezultirati novim konfliktima?

U današnjoj BiH više je riječ o sopstvenoj perspektivi stvarnosti. Borba za prošlost –  za ono šta se dešavalo tokom rata –  postala je borba za istinu. Etničke linije konflikta pojačavaju političke elite koje se samo na taj način, dakle održavanjem etničkih tenzija, mogu održati na vlasti. U svakodnevnom životu, ljudi iz BiH nisu time pogođeni. Više puta sam ustanovila da se tokom susreta ljudi različitih etničkih grupa ne govori o ratu. Razgovor o svemu što je imalo veze sa ratnim sukobima doima se kao tabu. To ćutanje nosi sa sobom kako šanse tako i rizik. S  jedne strane omogućuje komunikaciju. Ali s druge strane, ako se ne govori o tome šta se dešavalo, nikada se neće moći razviti zajednička perspektiva po pitanju prošlosti i svaka etnička grupa će se i dalje osjećati isključivo kao žrtva i odbacivati svaku odgovornost za počinjene zločine.

Kako bi se fenomen poistovjećivanja sopstvenog "Ja" sa etničkom pripadnošću, kojeg ste Vi uočili kod migranata, mogao odraziti na budućnost Bosne i Hercegovine? „De iure" podjelom?

Dejtonski mirovni sporazum je već zapečatio podjelu BiH, ako ne na tri, a onda na dva dijela. Ne vjerujem da bi u nekom skorijem vremenu moglo doći do odvajanja dijelova BiH, čak i ako srpski akteri u Republici Srpskoj prijete referendumom kojim bi proglasili nezavisnost. Smatram međutim da ne može doći do održive integracije svih građana u BiH, ako nacionalističke političke elite i dalje budu podsticale strah od drugih etničkih grupa, sprovodile političku mobilizaciju na osnovu etničke pripadnosti i sve dok se bude ćutalo o zločinima sopstvene etničke grupe.

Razgovor vodila: Jasmina Rose

 

Ana Mijić završila je studij politologije i sociologije na Univerzitetu u Tübingenu. Od 2007. radi na Institutu za sociologiju pri Univerzitetu u Beču. Publicirala je svoju doktorsku disertaciju pod nazivom „Povreda identiteta". Od 2016. proučava sociološke i političke obrasce ponašanja bh. dijaspore.