Dnevnik jednog dijasporca

Granica! Nakon duge vožnje i 124 pitanja “Tata, dokle smo došli?”, prelazimo Savu. Sretni smo što vidimo svu tu ljepotu prirode – livade, cvijeće...hrpe smeća kraj puta, bilborde, benzinske pumpe. S bočnih puteva traktori izlijeću kao kamikaze. Do Tuzle se dva puta nađem u makazama jer samoubice (jedan u novom džipu Audiju, jedan u Golfu koji se raspada) pretiču kolonu na punoj liniji.

Potrebno nam je sat i po vremena da pređemo tih 80 kilometara i ugledamo "ćupove za struju" (Termoelektranu Tuzla). Naši nas dočekuju već pred zgradom. Suze, smijeh i zagrljaji. Zbog spomenutog Audija i Golfa umjesto kafe “dočekuše” pijem “stravosaljevušu”. Tek nakon trećeg vrućeg bureka, konačno dolazim sebi.

Uzgred, već na vratima zgrade me dočekuje novi natpis. “Mole se stanari da vrata otključavaju ključem.” Čime se inače otključavaju? Pajserom?...nogom?...kašikarom?...

Džepovi su možda prazni, ali stomaci moraju biti puni. Znam da je janje skupo, pa imam i grižnju savjesti. U BiH nacionalni sport nije fudbal, već roštiljanje. Svi moji prijatelji imaju nešto veću “kilažu” od mene. Pipaju me po stomaku i pitaju: “Imal' se šta jest u toj Njemačkoj?” Inače, zbog zaštite privatnosti janjeta (njemačka navika) ovu sliku bi trebalo objaviti na drugi način...

...ovako je puno bolje...Mojoj djeci je inače žao janjeta. Poslije, kad ga skinemo s ražnja i jedemo, pitaju: ”Ima li još?” Uz janje naravno idu obavezni ćevapčići (“Dok čekamo da janje bude gotovo, nećemo valjda “nako” sjedit'...”), pite, paradajz, pohovane šnicle (“Hajde, ba, nek' se i ovo nađe...”) kolači, pivo u neograničenim količinama i rakija “šljiva” u ograničenim količinama (1l po osobi).

Auto je čovjekov najbolji prijatelj. Barem u Bosni. Desno je ulaz u tržni centar, lijevo mjesta za parkiranje. Lakše je parkirati na prolaz za pješake. Da se ne hoda puno. (Ima tu i 30 metara...) Kćerka pita: “A zar neće dobiti kaznu?” Dobili bi da smo u Njemačkoj. “Pa ako smo već u Bosni što i ti ne parkiraš tu?” Stvarno! Genetika je čudo! Par dana u Bosni i već joj se “prima” mentalitet...

Vozač u BiH uvijek gleda da auto parkira u stan – ako može. Ako ne može, dobar je i trotoar, samo nek' je što blize ulazu. Obavezno je sviranje pješacima koji neće da se sklone. (“Šta će oni tu, nek' kupe sebi auto pa nek' se i oni vozaju...!“) Ne pomažu ni visoki ivičnjaci. Uvijek će neko za “opšte dobro” zamiješati malo betona i napraviti kosinu ispred ivičnjaka, da se ne oštete točkovi.

Prolaznici paze na auta - i na zgrade. “Tata, šta je ovo?”, pita kćerka. To znači da je fasada oronula. “Što je ne poprave?” Zato što su stanovi sad privatni i ljudi imaju para da ih srede, ali ne i za bilo šta na zgradi. “Zar nema neki zakon da moraju to da poprave - neko bi mogao da strada?” (Dobro je, ipak je ostalo nešto njemačkog načina razmišljanja u njenoj glavi.) Šuti kćeri i skloni se...

Nekada, kada sam ja bio mali, u zgradama u čaršiji smo imali deratizaciju. Sada se obavlja dezmijalizacija. Otkud su se zmije nakotile - ne znam. Možda u skladu s aktuelnom dnevno-političkom situacijom...

Jadran. Prosječan dijasporac spaja skupo s beskorisnim i obavezno ide na more - odmoriti se neće. Spakuj se za Bosnu, vozi, pakuj se ponovo, vozi na more, vozi da obiđeš rodbinu, da odeš na neki izlet... Nema potrebe da objavljujem slike s plaže. Takvih imamo svi dovoljno. Ovo je naziv restorana na plaži. Nije baš kao janje s ražnja, ali blizu je toj ideologiji da je idealna tjelesna težina 120kg.

A na Jadranu “cijene lete u nebo”. Džaba ulazak u EU, ljubaznost domaćina ostala je na istom socijalističkom nivou (Čast izuzecima!). Tek tu primijetiš koliko si se naviknuo na osmijeh prodavačice u njemačkoj samoposluzi. Ovo je cjenik parkiranja ispred hotela. Isto toliko košta i u “mom” milionskom gradu Kelnu. Sreća pa sam pješak i mogu besplatno da se parkiram.

Jezik se stalno mijenja. Vidi se to na reklamama. Ja, recimo, nikada ne bih mogao da se prijavim na ovaj oglas. Znam ja njemački, ali stvarno nemam papir da sam iskusan. U Tuzli, inače možete da popijete pivo koje je “namjerno dobro” (Zar ima neko koje je “namjerno loše”?), a svaka prodavnica, makar i ona otvorena u pet kvadrata nekadašnjeg smećarnika u zgradi, ima “širok asortiman proizvoda”.

Centar grada. Slastičarna. Unaprijed da istaknem: sladoled odličan, vrhunski! Baciš oko na cjenik. Skupi papir, očito vrlo skupa štampa (s visokim sjajem). Pravopisne greške u svakoj rečenici. “Ako im je ovaj cjenik, koji im je reklama, s ovolikim greškama, šta li je u sladoledu?”, javlja se mala “Njemica” do mene. Ne dam se zbuniti. Spucam tri kugle, pa makar dostigao idealnu težinu od 120 kg...

E sad sam stvarno zbunjen. Šta mu dođu industriske ponude sladoleda (sa i bez onog “nepostojećeg j”)? Na jednoj stranici piše: “frape, centrifuga mlijeka i sladoleda”. Možda se radi o ponudi sladoleda za industriju, za neke pogone, mašine? I one treba da jedu. Već zamišljam jela za proširenje ponude: poluosovina “al dente”, lož ulje za dvije osobe, pica šarafioza, pakne u sosu od vanilije...

Bliže se novi izbori, a stari plakati su još tu. S prednje strane izloga su izborna obećanja, s one strane izloga je njihov rezultat – zatvorena prodavnica. Baš kao što je prazan niz izloga na najboljim lokacijama u gradu. Tuzlansko Korzo je sada obavijeno dimom iz “šiša” iz kojih pućkaju djeca. Barem je za mene riječ o djeci. Ne znam da li ih iko pita za godine kada im gura nargilu u ruke...

Idemo “kući” u Keln. Zbogom zemljo moja, zbogom ljudi praznih džepova i punog srca, zbogom onima koji dijasporu dočekuju pozdravom “lako je vama...” Zbogom zemljo u kojoj Bake i Dodo sudbinu ljudi rješavaju u kafanama, u kojoj kad vadiš pasoš prvo pitaš “Znaš li koga u MUP-u?” Odlazimo umorniji nego što smo došli, skoro bježeći nazad da se “odmorimo od odmora”...jedva čekam kad ćemo opet...