"Kompromis je na Balkanu loša riječ"

DW: Pretpostavljam da se tokom svih ovih godina pominjalo mnogo različitih imena. Možete li da se prisjetite najinteresantnijih koja su bila na stolu?

Metju Nimec (Matthew Nimetz): Svi su mislili da je to lako. Sjedneš i nađeš ime... Privremeni naziv Ujedinjenih nacija "bivša jugoslovenska Republika Makedonija" - to nije bilo ime zemlje. To je bio privremeni naziv dok se čekalo ime. To je nešto kao kada bi ja i moja supruga dobili dijete i još mu nismo dali ime, a u bolnici napišu "sin gospodina i gospođe Nimec". To je samo privremena oznaka dok se čeka ime.

Ako je pak dijete 20 godina bez imena, ono će odrasti u prilično čudnim okolnostima. Vaša zemlja je tim nazivom bila zakočena, to je bila sramota za zemlju. Bilo je i pitanje legitimnosti, a za mene kao predstavnika Ujedinjenih nacija je bilo teško jer nisam uspijevao da uvijek izgovaram "bivša jugoslovenska Republika Makedonija".

DW: Imajući u vidu suštinsko protivljenje sporazumu u obje zemlje, posebno u redovima opozicionih partija i nacionalista, jeste li sigurni da je spor završen?

Niko ne može sa sigurnošću da govori o budućnosti. Ja ne vjerujem da će se istorija zaustaviti. Stvari se nastavljaju. Svađe koje imaju duboke korijene mijenjaju svoju prirodu, ali ne nestaju. Jer, istorija ovog regiona, makedonskog regiona, ako pogledate na vrijeme Aleksandra Velikog, Rimskog carstva, Otomanskog carstva, Balkanskih ratova i onda sve što se dogodilo u Prvom i Drugom svjetskom ratu, u grčkom građanskom ratu i Titove težnje, te komunistički period do raspada Jugoslavije, dobićete dugu istoriju u kojoj je ovaj region bio centralna tačka. I sada smo postigli i rezoluciju o imenu. Ali, u obje zemlje narod smatra da se dalo previše zbog toga što je postignut kompromis.

Ono što me pomalo razočarava, bez obzira što sam to u startu prepoznao, jeste to što je riječ kompromis u SAD dobra riječ. Posvađamo se. Odemo u drugu sobu. Diskutujemo o tome i izađemo sa rješenjem. Postigli smo kompromis. I svi kažu to je odlično. Na Balkanu je, međutim, kompromis loša riječ. Niko nije pobijedio. Ti si nešto dao, a nije trebalo da daš ništa... Naša poziciija je bila odlična zbog toga što nismo ništa morali da damo. Osjećam da i pored toga što postoje protivljenja u obje zemlje, no ipak se nadam da će gledati naprijed, a ne unazad. To što imaju odnos sa svojim susjedom, koji će biti verifikovan međunarodnim sporazum koji će da prihvate svi na svijetu.

A tu je i toliko toga čime se treba baviti. Hoće li ponovo otvarati ova pitanja? U Sjevernoj Makedoniji su to procesi pristupanja EU i Nato, ekonomski razvoj, bolji odnosi sa susjedima, usklađivanje odnosa između etničkih Makedonaca i etničkih Albanaca... Postoji zaista mnogo toga što treba uraditi u budućnosti. I hoćete li zaista sada da se vraćate i počinjete ponovo sporiti s Grčkom oko imena?

S druge strane koliko Grčka ima toga sa čim treba da se suoči? Smatram da su dobili dobro rješenje. Oni su, po mom mišljenju, dobili sve što su tražili svih ovih godina. Mislim da je ovo za Grčku čist uspjeh na mnogo dimenzija, ali ima u Grčkoj ljudi koji istinsku diplomatsku i stratešku pobjedu okreću u psihološki defetizam. Oni osjećaju kako su dali nešto, ali teško je pojmiti šta su to dali.

DW: Sudeći po grčkoj opoziciji, kompromisi u nacionalnim pitanjima i pitanjima jezikasu najveći problem. 

Da, ali ako pogledate oni nisu dali jezik. Jezik je jezik. I ja sam rekao ljudima da sporazum jasno kaže da je jezik makedonski jezik. Ako pogledate u Oksfordski rječnik pod Makedonija, pored drugih definicija se takođe navodi jezik koji se govori u ovom regionu. Ako pogledate u američkom rječniku Meriam Vebster, tu se govori o jeziku koji se govori u Makedoniji kod slovenskih naroda. To je sve ono što engleski jezik definište pod pojmom jezik. Stoga sam probao da objasnim Grcima da oni tu nisu napravili nikakav ustupak. Jer, to je samo izvještaj o tome šta znači engleska riječ. Često pomislim kad bih bio stvarno pametan pisao bih sporazume na kineskom, jer kineski je zvanični jezik Ujedinjenih nacija, tako da sporazume možete da pišete na bilo kojem zvaničnom jeziku UN. Da smo napisali sporazum na kineskom izjegli bismo ovaj problem. Tako da niko ni u Grčkoj ni u Sjevernoj Makedoniji ne bi razumio o čemu se radi. I ja to pokušavam da objasnim mojim grčkim prijateljima: niste im to dali, to je samo način na koji se upotrebljava riječ u jeziku. Njihov jezik je makedonski što kada se prevede na engelski znači Macedonian. Nisam ja to uradio, niste ni vi to uradili, to je samo način na koji se razvija jezik. Ja razumijem Grke koji misle da su prizanjem nešto dali, ali s moje tačke gledišta oni zaista nisu dali ništa.

DW: Govorili ste o istoriji. Pomenuli ste istoriju Balkana i pomenuli ste Tita i njegove težnje nakon Drugog svjetskog rata i grčkog građanskog rata. Smatrate li da je upravo građanski rat u Grčkoj bio pokretačka snaga ovog spora, a ne drevna istorija ili Aleksandar Veliki?

Mislim da je to jedan važan aspekat. I mislim da ljudi na Zapadu nisu razumjeli sve o poziciji Grčke s obzirom da je ovaj sjeverni deo Grčke postao dio te zemlje tek u novijoj istoriji. Mi u Americi uvijek mislimo o Grčkoj od trenutka kada je postala nezavisna od Osmanlijskog carstva 1821, ali to je bio samo donji dio Grčke. Ovaj dio (sjeverni prim. ur.) priključen je Grčkoj 1912-1913. i naseljen je veoma mješovitim stanovništvom. Mnogi od njih su Sloveni, ali ima i Turaka i Albanaca, Vlaha, Jevreja i naravno Grka. Tokom građanskog rata mnogi od ovih naroda su bili na, kako mi to kažemo, komunisitčkoj strani, i mi u Americi na taj rat gledamo kao na rat između komunista i demokratskih snaga. Komunistička partija partizana, koja je išla napadala i povlačila se, bila je podržavana od strane Tita koji je u to vrijeme još uvijek bio blizak sa Sovjetima. Tako da u grčkom razmišljanju napadi sa sjevera nisu samo imaginarna stvar, već realna prijetnja; a sada bi još i nova Republika Makedonija koristeći to ime mogla da nastavi s tim težnjama. I to je ono zbog čega su toliko osjetljivi kada je riječ o makedonskoj manjini na sjeveru Grčke. Jer, manjina na Balkanu uvijek znači težnju matice da zaštiti manjinu na ovaj ili onaj način. Dakle, ne mislim da je to jedino pitanje, ali mislim da je jedno od najtežih u njihovom razmišljanju i nešto oko čega se najviše uzbuđuju.

Vi očigledno dobor poznajete istoriju Balkana...

Naravno, sjedim kojekude i pijem mastiku s ljudima u regionu već 20 godina.

Da li očekujete da će premijeri Zaev i Cipras dobiti Nobelovu nagradu za mir za ovaj istorijski sporazum? 

Mislim da su uradili važnu stvar zato što su bili politički hrabri. Rekli su da će pokušati to da urade. Nije bilo lako i oni su stavili svoju političku karijeru na kocku i uradili su to. Mislim da bi veoma mali broj ljudi iz javnog života to uradio. Tako da smatram da su to dva izuzetna čovjeka koja su uradila izuzetnu stvar. Mislim da su zaslužili mnogo toga, ali to nije razlog da im se daju nagrade. A to svakako nije moja uloga. Ali, ako bi im trebalo dati nagrade, ja mislim da oni zaslužuju najviša priznanja. Obojica brinu o svojim zemljama, ali takođe i o regionu i na duge staze što je veoma važno.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android