Komentar: NATO je bio "mrtav" već mnogo puta
21. novembar 2019
Za svojih 70 godina postojanja Sjevernoatlantski odbrambeni savez povremeno je zapadao u političku krizu smisla sopstvenog postojanja. Ali uvijek se izvlačio iz svih tih svađa i sporova oko zadataka NATO, oko solidarnosti i finansiranja. Ili je čak, kako je to bilo na kraju Hladnog rata, uspijevao u velikoj mjeri i da se promijeni. Na kraju se uvijek dolazilo do saznanja da je taj odbrambeni savez u interesu svih članica i da bi dalje trebalo da postoji.
Zato je NATO „uspješna priča“ – tu je njemački ministar spoljnih poslova potpuno u pravu. I to je „uspješna priča“ koju bi trebalo nastaviti, jer bez takvog transatlantskog saveza dugoročno gotovo i ne može da se zamisli bezbjednost i Evrope i Sjeverne Amerike.
Prije 50 godina je svađa između Francuske i SAD o odnosima snaga teško pala kompletnom Savezu. Prije 25 godina postavilo se pitanje da li je NATO uopšte potreban nakon raspada Varšavskog pakta. Prije 15 godina, američki predsjednik Džordž Buš mlađi podijelio je NATO svojim ratom protiv Iraka. Taj spisak mogao bi da se nastavi...
Danas su odnosi u NATO u znaku dubokog nepovjerenja između američkog predsjednika Donalda Trampa i većine Evropljana. Tramp je bio taj koji je proglasio Alijansu nepotrebnom, jer je previše skupa. U međuvremenu izgleda da je i on shvatio da je obaveza međusobne solidarnosti u slučaju napada korisna, jer Evropljane vezuje za Vašington. Kritika francuskog predsjednika da je NATO „klinički mrtav“ izraz je duboke frustracije. Makron osjeća da Evropljani ostaju ispod svojih mogućnosti i da bez potrebe dozvoljavaju šikaniranje američkog predsjednika.
Izlaz u razgovoru?
Zvaničnici u centru NATO su doduše pogođeni tom drastičnom kritikom, ali i Amerikanci su shvatili poruku. „Ponekad je potrebno malo buke. Sada bi trebalo da razgovaramo." Tako je američka ambasadorka pri NATO Kej Bajlej Hačinson sažela reakcije na izjavu Makrona. Dijalog o boljoj političkoj koordinaciji u NATO može da počne.
I to po ko zna koji put. Oduvijek je odnos između transatlantskih partnera bio predmet rasprava i reformi. Zato je francuski predsednik svojim oštrim riječima učinio sve baš kako treba. Destruktivni provokator kao što je Donald Tramp ponekad mora da se isprovocira kako bi se ostvario željeni rezultat. Ono što nije jasno jeste koliko će da potraje ta inicijativa francuskog predsjednika. Sutra ili prekosutra Tramp ponovo može da promijeni svoje mišljenje. Evo samo jednog primjera: najprije je htio da članicu NATO Tursku ekonomski uništi nakon njene protivzakonite ofanzive na sjeveru Sirije. A nakon nekoliko dana, Tramp i Erdogan ponovo su bili najbolji prijatelji koji u Siriji sarađuju – upravo sa Rusijom.
Svojom analizom da Evropljani moraju više da urade za svoju bezbjednost, jer se oni samo donekle mogu pouzdati u SAD pod Trampom, francuski predsjednik je barem djelimično u pravu. To mu priznaju i zvaničnici NATO u Briselu. Ali šta iz toga slijedi? Nekakav evropski vojni savez? Naoružavanje evropskih država? Taj put bi bio dugačak. Evropljani će još dugo morati da se pouzdaju u ogromnu vojnu premoć SAD. Atomski kišobran kakav pružaju Sjedinjene Države u stvari nikad i neće moći da se nadomjesti.
Jedino što pomaže je dakle sljedeće: smiriti se i nadati se da Donald Tramp neće sam da uništi NATO. To uopšte nije nemoguće. Prilikom svog sljedećeg napada na strukture NATO, a u osnovi i na strukture SAD, francuski predsjednik trebalo bi pravovremeno da pronađe saveznike. U to bi mogla da bude uključena vlada u Berlinu, iako neodlučna, pa čak i letargična. To bi kritici dalo veću težinu, a pomoglo bi i da se izbjegne nezadovoljstvo među evropskim članicama NATO.