Dvije trećine doživotnog zatvora za Stanislava Galića?
19. juli 2019
Ratni komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske bosanskih Srba, general-major Stanislav Galić uhapšen je u akciji SFOR-a 1999. i izveden pred Haški tribunal pod optužbom da je "vodio kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja na Sarajevo s ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom grada od septembra 1992. do avgusta 1994." Osuđen je 2003. na 20 godina zatvora, ali je žalbeno vijeće Haškog tribunala kaznu preinačilo u doživotni zatvor.
Od 2009. Stanislav Galić služi kaznu u zatvoru u gradu Frajburgu u Njemačkoj. Kao što je poznato, Ujedinjene nacije, koje su osnivač Haškog tribunala (MKSJ) i njegovog nasljednika Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MMKS), sklopile su sa nekoliko država, među njima i Njemačkom, ugovor o služanju kazne haških osuđenika u njihovim zatvorima.
Nesaglasje njemačkih zakona i haških propisa
U njemačkom Kaznenom zakonu postoji član po kojem već poslije 15 godina odslužene kazne osuđenici na doživotni zatvor mogu podnijeti zahtjev za puštanje na prijevremenu slobodu uz prekvalifikovanje kazne u uslovnu. Čim su se 2014. stekli ti uslovi, njemačke vlasti su obavijestile tadašnjeg predsjednika Haškog tribunala Teodora (Theodor) Merona da, po zakonima koji su na snazi u Njemačkoj, osuđenik Galić ima pravo na prijevremeno puštanje na slobodu. Pošto, po tim zakonima, osuđenik koji izdržava kaznu u njemačkom zatvoru, može svake dvije godine odslužene kazne da podnose takav zahtjev, Meron je o tome obaviješten i 2016. Po Statutu Haškog tribunala, osuđenici imaju pravo na pomilovanje ili ublažavanje kazne, prema važećim propisima države u kojoj izdržavaju kaznu, ali pod uslovom da predsjednik Tribunala tako odluči "na temelju interesa pravde i opštih pravnih načela". Meron je oba puta odbio Galićev zahtjev.
Pošto je Haški tribunal okončao svoj rad 31. decembra 2017., sve njegove nadležnosti je preuzeo Mehanizam za međunarodne krivične sudove. Njemačke vlasti su i predsjednika Mehanizma Karmela Ađijusa (Carmel Agius) obavijestile da Galić i dalje ispunjava uslove za prijevremeno puštanje na slobodu, to jest da po njemačkom zakonu, "ostatak kazne može biti prekvalifikovan u uvjetnu kaznu". Tom obavještenju priložena su pisma ministra pravde pokrajine Baden-Virtemberg, javnog tužioca iz Karlsruea i upravnika zatvora u Freiburgu.
Razmatrajući tu mogućnost po njemačkim zakonima i, s druge strane, propise o pomilovanju, ublažavanju kazne i prijevremenom puštanju na slobodu osoba koje je osudio Haški tribunal ili njegov nasljednik Mehanizam, sudija Ađijus se konsultovao sa sudijama Alfonsom Orijem (Alphons Orie), predsjedavajućim vijeća koje je donijelo prvostepenu presudu i Teodorom Meronom, predsjednikom Žalbenog vijeća, koje je Galiću izreklo pravosnažnu presudu na doživotni zatvor.
Kakva su prava haških osuđenika
Iako u relevantnim međunarodnim pravnim standardima ima stavova da osuđeni na doživotni zatvor ne treba da imaju pravo na prijevremeno puštanje na slobodu, trojica sudija su se saglasili da haški osuđenici na doživotni zatvor treba da imaju mogućnost prijevremenog puštanja na slobodu. Ali kako to regulisati?
Po Statutu Haškog tribunala osuđenici na vremenske kazne imali su pravo da podnesu zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu pošto odsluže dvije trećine kazne. Isto je i po Statutu Mehanizmu, ali se povodom Galića, koji je odslužio blizu 20 godina zatvora, nametnulo pitanje kad i kako to pravo, za koje nema preciznih normi u međunarodnim zakonima, može da se primijeni.
Trojica sudija su zaključile da bi za određivanje tog praga mogle poslužiti druge presude sudova čiji predmeti su prešli u nadležnost Mehanizma. Konstatovali su da je najviša kazna na određeno vrijeme izrečena u Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu (MKSR) i da iznosi 45 godina zatvora. Ako taj osuđenik može zahtijevati prijevremeno puštanje nakon što odsluži dvije trećine kazne, to jest nakon 30 godina provedenih u zatvoru, onda bi Galić, po ocjeni sudija, trebalo da to pravo stekne pošto odsluži nešto više od 30 godina kazne.
Taj stav Meron je već zauzeo kad je kao predsjednik Haškog tribunala dva puta odbio zahtjev Galića i njemačkih službi, a onda je i predsjednik Mehanizma Karmel Ađijus u odgovoru na treći zahtjev napisao da taj stav treba i dalje primjenjivati. Dodao je informaciju sekretara Mehanizma da će Galić odslužiti 30 godina kazne doživotnog zatvora 13. decembra 2029. godine, tako da je, po riječima sudije Ađijusa, "daleko od postizanja minimalnog praga za razmatranje prijevremenog puštanje na slobodu".
"U ovoj fazi to nije mogućno", bio je decidiran predsjednik Mehanizma u odgovoru njemačkim vlastima, koje su navele da su po njemačkim zakonima u slučaju Galića ispunjeni uslovi po kojima bi ostatak kazne mogao da bude na uslovnoj slobodi. To je navedeno i u izvještaju zatvorskih vlasti iz Freiburga, u kojem se ističe da "s obzirom na posebne okolnosti u kojima su zločini počinjeni nema rizika recidivizma", a da puštanju na slobodu idu u prilog Galićevo dobro ponašanje, njegovo zdravstveno stanje i odmakla životna dob (76 godina).
Sve to sudija Ađijus benevolentno prima k znanju, ali odgovara da je "prijevremeno puštanje na slobodu osoba osuđenih u MKSJ isključivo u diskreciji predsjednika Mehanizma", to jest njegovoj. A on to odlučno odbija, ističući da je Galiću prvostepena presudu od 20 godina zatvora poništena kao nepravedna jer je "podcijenila težinu njegovog kažnjivog ponašanja" i preinačena u kaznu doživotnog zatvora.
Treće odbijanje
Pravosnažnom presudom, napisao je Ađijus u dokumentu kojim odbije Galićevo puštanje na slobodu, "utvrđeno je da su snage kojim je komandovao napadale Sarajevo, držeći njegove stanovnike u opsadi i ubijajući ljude u redovima za vodu, na vjenčanjima i sprovodima, u njihovim kućama, u tramvajima, autobusima ili na biciklima. Napadani su dok su obrađivali baštu, kupovali na tržnici ili čistili gradske ulice, a djeca u igri. Stotine ljudi ubijeno je snajperskom i minobacačkom vatrom, hiljade ranjeno i osakaćeno, a terorizirano svih 300.000 tadašnjih stanovnika grada. Djela za koja je Galić proglašen krivim spadaju u kategoriju najtežih zločina za koje se sudilo pred Haškim tribunalom", naveo je predsjednik Mehanizma detalje iz definitivne presude.
Dobro ponašanje, o kojem govori upravnik frajburškog zatvora ne znači i Galićevu rehabilitaciju, dodao je svom obrazloženju i napomenuo da je obaviješten o zdravstvenom stanju osuđenika.
Njegovo zdravstveno stanje je dobro i uz medicinski tretman visokog kvaliteta, koji ima u zatvoru, "on je u stanju da izdržava svoju kaznu", napisao je u dokumentu kojim je odbio Galićevo puštanje na prijevremenu slobodu. Naglasivši još jednom na kraju dokumenta da smatra da se zahtjev o Galićevom puštanju iz zatvora može razmatrati tek poslije 13. decembra 2029., napomenuo je da sve informacije koje sadrži ovaj dokument treba da budu "značajna referenca u odlučivanju o sličnim zahtjevima u budućnosti".
Iako je predsjednik Mehanizma za međunarodne krivične sudove naložio da se taj dokument adresira i na Saveznu Republiku Njemačku, nadležne njemačke vlasti, prema svojim zakonskim propisima, mogu već sljedeće godine ponovo da Hagu upute informaciju o tome da, po "domaćim zakonima", general Stanislav Galić može tražiti da bude pušten na prijevremenu slobodu. Prepiska će vjerovatno biti nastavljena.