Sarajevska Ana Frank

Ova dvanaestogodišnjakinja iza sebe je ostavila iskreno, snažno i autentično svjedočanstvo jednog tragičnog vremena. Ratni dnevnik Nirvane - Nine Zeljković, pisan u rokovniku koji joj je majka Zemira poklonila, nije samo dokument o njenim posljednjim mjesecima, radostima, strahovima, snovima i nedaćama koje rat nosi sa sobom, već i svjedočanstvo o životu u opkoljenom Sarajevu.

Ona je bila posljednje dijete stradalo u sarajevskom ratnom grotlu, na samom kraju najduže opsade jednog grada u 20. vijeku. Tog 26. avgusta, dok se igrala u Tepebašinoj ulici u naselju Gorica, eksplozija granate ispaljene sa okolnih brda nadjačala je zvon dječjeg smijeha. Jedan od gelera pogodio je Ninu koja je, nakon pet dana provedenih u komi, preminula. Tako je nestao jedan univerzum. No, u rokovniku su ostali njegovi fragmenti, ornamentirani fotografijama, crtežima i naljepnicama Petra Pana, princeza, životinjica, tenkova...

Tragična junakinja filma

Tih dana je u Sarajevu boravio i Tahir Cambis, čija majka je bila iz BiH. Tahir se iz daleke, sunčane i mirne Australije, isfrustriran pristupom svjetskih medija zbivanjima u BiH, obreo u opkoljenom gradu, u kome je proveo posljednjih šest mjeseci rata. On, Alma Šahbaz i njegov australijski kamerman snimali su film o bosanskohercegovačkoj tragediji. Oni su, samo nekoliko dana prije pada te nesretne granate, kada je Nina u svojoj kategoriji pobijedila na takmičenja u latino-američkim plesovima, prisustvovali tom događaju.

„Ne znajući zbog čega, oni su tada najviše snimali Ninu. Poslije tragedije je Tahir došao i zatražio odobrenje da se napravi dokumentarni film o našoj kćerki. Naravno da sam bila saglasna“, sjeća se Zemira tih dana držeći u ruci Nininu roza plesnu haljinu, dok se niz njeno zgrčeno lice slijevaju suze.

Zeljkovići su 1996. godine napustili Sarajevo i odselili u Ameriku. Godinu dana kasnije, njihov kućni telefon nije prestajao zvoniti. Na drugoj strani žice bili su američki novinari. Razlog je bila Nina.

Film „Exile in Sarajevo“ je 1997. godine u New Yorku dobio prestižnu Emmy nagradu, a prije toga je od strane australijskih filmskih kritičara bio proglašen i najboljim dokumentarcem i nagrađen na Toronto film festivalu.

Priča o sudbini sarajevske djevojčice obišla je svijet. No, Zeljkovići nisu mogli živjeti tako daleko od Nininog mezara i vratili su se u Sarajevo.

Od mirisa bagrema do mirisa lipe

„Ja sam, na temelju Nirvaninog dnevnika, htjela napisati knjigu “Miris bagrema”. Htjela sam je nazvati po bagremu koji je rastao ispred naše zgrade i koji nam je pružao zaštitu i predivno mirisao. U ratu su stanari donijeli odluku da se taj bagrem posječe da bi imali drva za ogrev i kuhanje. Nina je, kada je čula da bagrema više neće biti, utrčala u kuću plačući i rekla da će nam, umjesto bagremovog drveta, dati svoje lutke da ložimo“, kaže Zemira.

I kao da je neka sila pokrenula univerzum da ispuni majčinu želju da u knjizi ovjekovječi sudbinu svoje Nirvane. Na vrata stana familije Zeljković, u pratnji prevodioca, pokucao je novinar njemačkog „Süddeutsche Zeitunga“ Peter Münch. On je došao u Sarajevo kako bi napravio reportažu o posljedicama rata po grad i ljude deset godina od njegovog završetka. Šetajući ulicama naišao je na spomen obilježje na mjestu gdje je Nina stradala. Čitav jedan dan je Peter proveo sa Nirvaninim roditeljima. Našao je i napisao dobru priču, ali ga je ona i poslije povratka u Njemačku okupirala. Ponovo se, u želji da napiše roman, vratio u Sarajevo.

„Zaranjanje u Ninin život je bilo lijepo i jako teško. Danima sam razgovarao sa njenom porodicom. Događalo se da smo, sjedeći za stolom, svi istovremeno plakali. Nina bi na momente jednostavno oživljavala i kao da je bila tu“, prisjeća se Peter Münch.

Nakon toga su uslijedili sedmice i mjeseci pisanja romana. Münch je svoje djelo nazvao „Miris lipe“ („Der Duft des Lindenbaums“). Miris bagrema se tako pretvorio u miris lipe koji se širio iznad groba na starom i pitoresknom muslimanskom groblju Alifakovac, tada kao i onda kada je u septembarskoj noći, zbog opasnosti od granatiranja i snajperske paljbe, Nirvana na njemu pokopana.

Pismo na njemačkom i muzički CD na grobu

Tokom jednog od obilazaka Nininog mezara, porodica je našla pismo i CD sa Nininom fotografijom. Pismo je bilo na njemačkom, a napisao ga je André Banasch, bajker iz Potsdama.

Jedno dugo pismo sa detaljnim opisom intimnog doživljaja Ninine sudbine opisane u romanu, impresijama tokom obilaska Sarajeva i lokacija spomenutim u Nininom ratnom dnevniku, bilo je naslovljeno na njenu sestru Belmu, a drugo, kratko, na Ninu.

„Draga Nina, na CD-u je muzika koju sam slušao dok sam čitao roman „Miris lipe“. Knjiga me jako dojmila. Sedmicama me nije ostavljalo na miru razmišljanje o tvojoj sudbini. Bio sam šokiran, tužan, ljut. Bila si tako mlada i toliko toga je još bilo pred tobom. Morao sam doći u Sarajevo da upoznam tvoj svijet i vidim sva mjesta o kojima si pisala“, napisao je André.

Tako je ova djevojčica, jedna od 1.600 u Sarajevu ubijene djece, nastavila živjeti u romanu Petera Müncha, koji je kasnije preveden i na bosanski i talijanski. Autor danas živi u Tel Avivu i piše reportaže o nekoj drugoj djeci, žrtvama rata, čiji položaj se, kako sam kaže, bez obzira na opomene koje sa sobom nosi roman „Miris lipe“ i njegovi noviji izvještaji o palestinskoj djeci, ne poboljšava.