Klima je zatvorana

Politička klima u Evropskoj uniji je zatrovana – između Berlina i Atine, ali i između Atine i Evropske centralne banke; između 18 država evrozone i Atine – i obrnuto. Evropska unija tetura ka teškoj krizi - ako već i nije usred nje. Kao da su se usred veličanstvenog mirovnog projekta odjednom uskomešale žestoke nacionalne, pa i nacionalističke emocije. Odjednom je među državama-članicama zavladao ton koji se koristi među neprijateljima, a ne i među partnerima koji se decenijama miroljubivo ponašaju jedni prema drugima.

I ranije su borbe bile žestoke

Nema sumnje: i u ranijim dekadama, za evropskim pregovaračkim stolovima je bilo trikova. Cjenjkanja. Igrao se poker i provociralo se do krajnjih granica – svako je želio da obezbijedi sebi što jače pozicije. U tome su učestvovale sve države-članice i to bez izuzetka. Ali, pri tome niko nije bio povrijeđen, niko nije vrijeđan; nikome se nije prijetilo kršenjem svih pravila i raskidanjem svih ugovora.

Nova grčka vlada - izabrana zbog svojih predizbornih obećanja i oslonjena na jak mandat - sada je krenula baš tim pravcem. Jedan desnopopulistički ministar odbrane prijeti da će pola miliona izbjeglica usmjeriti u Evropu i tako prekršiti pravila zajedničke evropske politike prema potražiocima azila. Grčki premijer Cipras je u pregovaračkom pokeru o politici spasavanja zemalja evrozone otvorio novi front, tražeći od Njemačke plaćanje ratne reparacije. A vlada u Atini o Trojci sve češće govori kao o okupatoru, iako je u pitanju partner.

Mora se jasno reći: zemlje evrozone žele da pomognu Grčkoj. Razumije se da to one ne rade bez očekivanja i postavljanja uslova. Njihov princip da se dugovi ne mogu suzbijati novim dugovima već je pomogao Španiji, Irskoj i Portugalu.

No, neosporno je i da u Grčkoj ta ekonomska spremnost da se pomogne – nije uspjela. U tome nova vlada u Atini ima pravo. Grčkoj prijeti ekonomski i socijalni bankrot. Još gore: tu zemlju potresa državna kriza.

Taktička zloupotreba pitanja reparacije

Ali, to nije razlog da se Njemačka proglasi za žrtvenog jarca – i da se pitanje obeštećenja za njemačke ratne zločine zloupotrebljava u pregovaračkom pokeru. Moralno nema nikakve sumnje da Njemačka treba da obešteti žrtve iz vremena okupacije – prije svega one koje su još žive. A i da treba da razmisli o tome da li da učini više od onoga što je na tom planu do sada činila.

Pravno gledano, pitanje reparacije je zaključeno. Nemačka se, upravo po okončanju vojne hunte, stalno angažovala za Grčku, kao što su to činile i druge zemlje. Vrijeme je da se klima oslobodi otrova i da se analitički pristupi ekonomskim i političkim problemima. To važi za Atinu, ali i za druge zemlje EU. Inače će, nakon 50-godišnje istorije uspjeha, Evropska unija da doživi neželjen, ali koban raspad.