Kako je ruska aneksija Krima promijenila njemačku politiku?

Moralo bi se vratiti daleko u prošlost da bi se pronašao momenat u kojem je politička klima između Moskve i Zapada bila na tako dramatičnom stupnju zahlađenja kao što je to bilo u martu 2014. godine. Aneksija Krima prije godinu dana zatekla je političare u Berlinu, Parizu, Rimu i Washingtonu nespremne.

U nepune tri sedmice Rusija je zauzela i anketirala ukrajinski poluotok i političari, koji se bave vanjskom politikom, u glavnim europskim gradovima su se morali suočiti sa situacijom koja vjerojatno nikada nije bila predviđena ni u jednom od mnogobrojnih strateških dokumenata ministarstava i Think Tank organizacija. Rusija je upotrijebila nasilje protiv jednog susjeda, povrijedila osnovne međunarodne ugovore i konvencije i činilo se da je u situaciji da dalji tok konflikta može skoro jednostrano odrediti.

Ključna uloga za Njemačku

Njemačka je u ovom konfliktu brzo dobila ključnu ulogu. Tradicionalno partnerstvo sa Rusijom je Berlin dovelo u ulogu pregovarača. Status najmnogoljudnije zemlje EU učinili su je glavnim gradom u kojem se moraju povezati različiti interesi u Europi - od Poljske, koja iz svoje istorije nosi duboko nepovjerenje prema Moskvi, do Mađarske čija desnokonzervativna vlada kada joj se ukaže prilika flertuje sa antiliberalnim poimanjem države ruskog predsjednika Vladimira Putina. Njemačka vlada je brzo definirala tri tačke svoje politike: isključivanje nasilja, diplomatija, kao i ekonomski pritisak. Vlada u Berlinu je mogla dobiti potporu europskih partnera za ovu strategiju.

Istodobno je Berlin pazio na to da pregovaračke inicijative uvijek pokreće sa tradicionalnim partnerom Francuskom i da u to uključuje i druge europske države. "Iznenadili smo Putina", kaže Roderich Kiesewetter iz njemačkih Demokršćana. "On nije mislio da će se Zapad tako dugo držati zajedno."

Do krize u Ukrajini Njemačka je o vezama sa Putinovom Rusijom diskutirala prije svega u skladu sa tim koliko kritike sebi Njemačka može priuštiti kada je riječ o ljudskim pravima u Rusiji, a da pri tome ne ugrozi dobre ekonomske veze - ili drugačije formulirano, koliko može biti bliska ekonomska suradnja, a da Europa pri tome ne izgubi vlastite vrijednosti. A onda se odjednom više nije radilo u prvoj liniji o vrijednostima i ekonomiji. "Naša vanjska politika je uvijek bila usmjerena na suradnju", kaže Franz Thoennes, rukovoditelj odjela za suradnju sa Rusijom pri SPD-u. "Odjednom je pitanje sigurnosti došlo na vrh dnevnog reda."

Upravo su se socijaldemokrati morali osjećati povrijeđeno. Ipak je, posebice među političarima SPD-a, važila deviza "Promjene kroz približavanje", koja je poticala iz 70-tih godina - vremena kada je kancelar bio Willy Brand - kao najvažniji dio uspješne vanjske politike. Konzervativni političari nasuprot tome govore o "vrijednosno orijentiranoj vanjskoj politici", koja bi trebala zadržati kritičnu distancu prema nedemokratskim državama - formuli koju oni naravno moraju braniti u najmanju ruku podjednako od predstavnika privrednih udruženja u vlastitim redovima kao i od političkih protivnika.

Povećani značaj Berlina

Ipak onaj ko je očekivao da će ruska agresija ove pozicije frontalno poremetiti se razočarao. U najgorem slučaju se stavovi socijaldemokratskog ministra vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeiera i kancelarke Angele Merkel, koja dolazi iz redova Kršćanskodemokratske unije, razlikuju u nijansama. U osnovi su se oboje vrlo brzo založili za dvostruku strategiju koja podrazumijeva pregovore i ekonomske sankcije. Toj strategiji su se priključili i Zeleni.

Oštri tonovi su se mogli čuti ponajprije iz Lijeve stranke. Njeno lijevo krilo je svrgavanje Janukovičeve vlade u Kijevu nazvalo "fašističkim pučem" koji Zapad tolerira i koji ga je čak inicirao, i kritizirao je njemačku vladu zbog njene politike provođenja sankcija prema Rusiji nazivajući je "ekonomskim ratnikom". Ljevica je bila jedina stranka u Bundestagu koja je odbijala i odbija sankcije Rusiji. A za diplomatska nastojanja njemačke vlade pri postizanju primirja u okviru pregovora u Minsku u februaru pohvale dolaze i od ove stranke. "Zahvalan sam kancelarki i ministru vanjskih poslova zbog rezultata postignutih u Minsku", kaže Stefan Liebich, koji pripada umjerenom krilu Lijeve stranke.

Vanjskopolitički značaj Njemačke u ovoj krizi je znatno porastao. No pri tome ni pohvale za berlinski krizni menadžment ne mogu skriti činjenicu da smo još uvijek miljama udaljeni od dugoročne strategije prema Rusiji. "Mi u osnovi još uvijek ne znamo šta Moskva zapravo tačno želi", kaže socijaldemokrat Thoennes. A za Kiesewettera, iz CDU-a, je jedno jasno: "Putin se više nikada neće vratiti europskom uređenju."