Kada završi era svjedoka Holokausta?

Oni su iskusili neizmjernu patnju i surovost - a ipak preživjeli. Kao svjedoci vremena, ali i kao opominjači, igrali su važnu ulogu u Njemačkoj od kraja Drugog svjetskog rata. Sada posljednji preživjeli Holokausta umiru prirodnom smrću a odgovornost za njihovo nasljeđe postepeno prelazi u ruke raznih institucija. Ovo nije lak proces: svjedoci nude samo jednu od mnogih perspektiva istorije, a ipak mogu djelovati kao korektiv.

"Nikad više!" - ova zakletva je uklesana u kamenu na različitim jezicima u memorijalnom centru nekadašnjeg koncentracionog logora Dahau. To je centralni vodeći princip njemačke unutrašnje i spoljne politike: suprotstavljanje antisemitizmu, odbrana prava na postojanje države Izrael, podsjećanje na okrutne odluke i postupke nacionalsocijalista i mnogih koji ih podržavaju.

- pročitajte još: Preživjeli holokaust sakriveni u grobu ili hrastu

Izložba „Kraj svjedoka” u Novoj sinagogi u Berlinu posvećena je pitanju kako muzeji, memorijalni centri i druge institucije mogu odgovorno da se nose sa književnim svjedočanstvima i video intervjuima preživjelih. To je rezultat saradnje Jevrejskog muzeja Hohenems i Memorijalnog centra koncentracionog logora Flosenbirg u saradnji sa Fondacijom Nova sinagoga Berlin. Izložba takođe stavlja očevice u istorijski kontekst: u Njemačkoj su preživjeli počeli da govore tek 1980-ih.

Preživjeli Holokausta na klupi za svjedoke

Svjedoci vremena nisu uvijek bili toliko prisutni u javnosti kao posljednjih godina: mlada Anita Lasker-Valfiš, na primjer, govorila je u intervjuu za BBC 1945. kao jedna od samo nekoliko preživjelih Holokausta. Centralna jevrejska komisija, koja je osnovana u Lođu 1944. godine, obavila je veoma važan osnovni posao na kraju rata: između 1944. i 1947. godine obavila je stotine intervjua sa preživjelima, a takođe je kreirala uputstva i upitnike za postupanje sa traumatizovanim sagovornicima.

- pročitajte još:Čuvar nacističkog logora je u Njemačkoj siguran

Užas koncentracionih logora u istočnoj Evropi u prvom redu dokumentovala je Crvena armija, oružane snage bivšeg Sovjetskog Saveza, koje su, između ostalog, oslobodile logor smrti Aušvic-Birkenau. Neki zapadni fotoreporteri su takođe priložili važne foto dokumente. Veoma su poznate fotografije koje su snimili Erik Švab i Mejer Levin za francusku novinsku agenciju Frans pres (afp) nakon oslobađanja koncentracionog logora Buhenvald.

Ali, savremenici i njihovi izvještaji su sve do 1960-ih prvenstveno bili dio pravnih dokaza: bilo na suđenjima u Nirnbergu 1945-1949, u Majdaneku 1944-1981, u Jerusalimu 1961. ili na suđenju za Aušvic u Frankfurtu na Majni od 1963. do 1968. godine.

Za suprotstavljanje zlostavljanju potrebno je šire znanje

Istoričari su svjesni velikih izazova u ocjenjivanju svjedočanstava: ona sadrže vrijedne informacije, važne klasifikacije, ali i neke kamenove spoticanja. Činjenično saznanje ponekad se ne poklapa sa sjećanjima svedoka.

Da biste se suprotstavili zlostavljanju, potrebno je šire znanje. To je jedan od razloga zašto je izložba posvećena pitanju kakvu ulogu javnost, publika ili institucije pripisuju preživjelima. Ona sagledava namjere sjvedoka i istovremeno preispituje „usiljenost" intervjua, ulogu anketara i društvena očekivanja.

Za izložbu su obavljeni i novi intervjui sa preživjelima Holokausta: Pored odabranih audio zapisa, intervjue je moguće preslušati nemontirane u cjelini i u originalnom tonu. I na ovaj način izložba pokušava da stvori svijest da odlomci ne mogu predstavljati cjelinu – i da u velikoj mjeri zavise od namjere za šta se upotrebljavaju.

Današnje sjećanje na Šou (hebrejski izraz za Holokaust prim. red) se hrani iz veoma različitih perspektiva, od kojih neke pokazuje i izložba. Između ostalog, ona pušta mlade da kažu svoje mišljenje u intervjuima.

Na primjer, 31-godišnji Berlinčanin iz Tadžikistana, Artur Bakaev, kritikuje činjenicu da se Jevreji i danas prikazuju kao žrtve. Sjećanje je instrumentalizovano: „To bi trebalo da služi svrsi, da nekako rastereti Njemačku ili bilo šta drugo, a zapravo se ne gleda i ne sluša šta to znači ljudima o kojima je riječ". Izložba tako ukazuje i na neizvjesnu budućnost: iako će nove generacije čuti glasove pokojnika, ipak će morati da pronađu sopstvene odgovore.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu