Između depresije i nade

"Izgubili smo sve naše snove", tužno kaže Punya Gajurel. Direktor škole u nepalskom selu Mailchaur kancelariju ima na drugom spratu zgrade kojoj je vlada, nakon zemljotresa 25. aprila 2015. godine jačine 7,9 stepeni po Rihterovoj skal, zabranila pristup. „Negdje smo morali nastaviti rad. Ovo je jedina prostorija koja nam je preostala“, kaže Gajurel. Prostorija se nalazi iznad zidova oštećenih zemljotresom, koji su se zbog tereta savili kao da su od gume i djeluju da će sve u svakom trenutku srušiti.

Provizorne učionice

Nastava se više ne održava u zgradi čiju je izgradnju finansirala njemačka humanitarna organizacija "Nepalhilfe Beilngries" i koja je svečano otvorena 2013. godine. Zgradu je sada potrebno srušiti. Blizu 400 učenika u Mailchaur već godinu dana nastavu pohađa u provizornim učionicama čiji su zidovi od bambusa, a krov od lima. U takvim učionicama nastavu pohađaju skoro svi učenici u Sindhupalchowku u kojem je "Nepalhilfe Beilngries“ u posljednje dvije decenije izgradila 20 škola.

U distriktu, 70 kilometara istočno od glavnog grada Nelapa, Katmandua, zemljotres je ostavio veliki trag. Više od 3.500, od ukupo 9.000 poginulih u zemljotresu, zabilježeno je u Sindhupalchowku. U selima, koja se nalaze u brskim područjima, srušeno je 80 do 90 posto kuća.

Zarazne bolesti

Većina ljudi u Sindhupalchowku i dalje živi u improvizovanim kolibama. „Zarazne bolesti praćene povraćanjem ili prolivom se šire jer u prihvatnim centrima na veoma malom prostoru se nalazi veliki broj ljudi“, kaže Sabina Parachuli. 25 godišnja doktorica, koja radi u bolnici u Chautaru, smještenoj u jednom velikom šatoru. Bolnička zgrada je u zemljotresu toliko oštećena tako da se bez opsežne popravke ne može koristiti.

Letargična vlada

Stanovništvo u Sindhupalchowku je umorno od čekanja pomoći iz Katmandua. Dvanaest mjeseci je prošlo otkako se dogodio razorni zemljotres, ali se u regionu skoro ništa nije obnovilo. Glavne ulice u Chautarai izgledaju kao da se zemljotres dogodio nedavno. O odlučnoj obnovi nema ni govora. Stanovništvo se žali na letargičnu vladu. „Ustvari su nam morali pomoći što su prije mogli“, kaže Parachuli i dodaje „ vlada se samo bavi politikom, umjesto da pomogne gdje je potrebno“. Zbog toga pomoć dolazi veoma sporo i skoro nema napretka. „Više se ne uzdamo u vladu. Jednostavno pokušavamo od sebe dati najbolje što možemo“.

Situacija se pogoršala u toku zime, a sve kao posljedica blokade granice sa Indijom, kojom je etnička grupa Madhesi protestvovala zbog novog ustava u zemlji. Uvoz iz susjedne zemlje je izostao. Litar benzina je odjednom koštao 500 Rupia, što iznosi oko pet eura. Ne ponestaje samo goriva nego i medikamenata, životnih namirnica i građevinskog materijala. Pomoć za područja pogođena zemljotresom je posrnula.

Mnogo psihičkih bolesnika

U međuvremenu je blokada granice okončana. Međutim, situacija se još nije poboljšala. Sabina Parachuli i njene kolege u bolnici imaju pune ruke posla. „Još uvijek imamo velikih mdicinskih problema“, kaže mlada doktorica i dodaje: „Oni, koji su tada povrijeđeni, još uvijek se nisu u potpunosti oporavili, i dalje imaju problema, prije svega sa rukama i nogama. Oni su tada operisani i još uvijek nisu u stanju voditi normalan život. Često su bili jedini koji su se brinuli za prihode u familiji. Sada ništa ne zarađuju. Rodbina se mora brinuti o njima“. Mnogi u Sindhupalchowku pate od posttraumatskog poremećaja“, kaže Parachuli. Neki su veoma depresivni jer su u zemljotresu izgubili rodbinu, kuću ili cjelokupnu imovinu. Parachulijeva procjenjuje da u bolnicu dođe samo oko 30 do 40 posto psihički oboljelih osoba: „ U našoj seoskoj zajednici su pshihički bolesnici stigmatizirani i često diskriminirani“.

Naviknuti na podrhtavanje tla

Nakon zemljotresa su i djeca u Sindhupalchowku u šoku. „Prije zemljotresa sam gledala nasmijana i sretna dječija lica. Sada su ona tužna“, kaže Shailaja Kasaju. 27 godišnja učiteljica engleskog jezika je u seoskoj školi u Sangachoku počela raditi dvije sedmice prije zemljotresa. Djeca su bila toliko traumatizovana tako da su i na manje podrhtavanje tla iskakali kroz prozore provizornih učionica.

„U međuvremenu su se navikli na takvu situaciju i znaju kako mogu doprinijeti vlastitoj sigurnosti u slučaju zemljotresa“, kaže Shailaja Kasaju. Nakon razornog zemljotresa je zabilježeno još 400 manjih zemljotresa jačine četiri ili više stepeni. Oni ne prestaju. To je razlog što se mnogi u Sindhupalchowk boje da bi ti zemljotresi mogli biti predhodnica drugih, još razornijih zemljotresa.

Još nema svjetla na kraju tunela

„U distriktu Sindhupalchowk još ne možemo govoriti o normanom životu“, kaže Sabina Parachuli. „Naravno da postoji svjetlo na kraju tunela. Međutim, tunel nije prav, on ima i krivine. Svjetlo ćemo vidjeti tek kada dođemo na mjesto gdje je tunel prav. Do tog mjesta još nismo došli. Međutim, nadam se da ćemo to uskoro i uspjeti“, kaže Parachuli.

Novinar DW-a, Stefan Nestler, autor ovog teksta, nakon zemljotresa u Nepalu je pokrenuo humanitarni projekat "School up!". Doniranim novcem je planirana izgradnja škole srušene u Thulosirubariju u distriktu Sindhupalchowk. U svom blogu Nestler izvješatava o napretku projekta.