Nepalu predstoje nove nevolje

Anhita Pahari i njezin desetogodišnji sin Suman su zajedno sa šest ostalih obitelji stiješnjeni u jedan šator u Tundikhel parku usred nepalskog glavnog grada Katmandua. Taj šator ih samo provizorno štiti od vremenskih uvjeta i drugih nedaća: "Ova skučenost nas guši", kaže Pahari dok pred šatorom pere rublje u jednoj kanti. "Vruće je ovdje unutra i neki se već osjećaju grozničavo."

Prije tri tjedna je Pahari iskočila kroz prozor svog stana na drugom katu kad je potres jačine 7,8 po Richteru pogodio tu zemlju u Himalajima uslijed čega se urušila zgrada u kojoj je Pahari stanovala. Taj potres važi kao najteži u Nepalu u proteklih više od 80 godina. Njegov epicentar je zabilježen usred te države, 80 kilometara sjeverozapadno od glavnog grada Katmandua koji od tada tone u kaos. Nakon niza popratnih potresa su vlasti sumirale broj poginulih na najmanje 8.500. Na desetine tisuća ljudi je ozlijeđeno i oko pola milijuna kuća uništeno. Očekuje se da će još ljudi stradati uslijed posljedica te prirodne katastrofe ili su ih pak ruševine već poklopile, a da nisu još pronađeni.

Stotine tisuća ljudi je izgubilo svoje stanove i kuće. Monsun koji počinje krajem svibnja će Anhita Pahar i njezin sin Suman izgleda morati provesti pod tankom ceradom njihovog prinudnog smještaja. Međutim, nju toliko i ne brine dolazeće vrijeme kiša koliko je brine opasnost koja dolazi od drugih ljudi. "Noću pokušavaju ući u šator i pokrasti nas." Do međunarodnih pomagača je također stigla vijest o seksualnom nasilju, zločinima i diskriminaciji ljudi iz nižih kasti koji se nalaze u službenim kampovima za prinudni smještaj. No, to nije neobično, kaže Devanna de la Puente, savjetnica za sigurnost u Populacijskom fondu Ujedinjenih naroda UNFPA. Nakon katastrofa određene osobe, pojašnjava ona, gotovo uvijek iskorištavaju nezaštićenost svojih sugrađana. Posebno ugrožene su žene koje nemaju muške zaštite i pripadnici nižih kasti koji su izgubili svoje socijalno okruženje.

Monsun ugrožava brdska sela

Vrijeme kiša koje bi trebalo početi krajem ovog mjeseca ugrožava prije svega ljude u udaljenim područjima. Nevladine organizacije nastoje pomoći, ali: "Ne možemo svugdje stići", kaže la Puente, "a popratni potresi su i humanitarce vratili korak unazad i još više mjesta unesrećili." Prije svega se do udaljenih sela u blizini granice s Kinom može doći samo pomoću helikoptera ili preko strmih puteva kojima se pješači satima. A tek kad počne monsun ta sela će biti potpuno odsječena od svijeta. Vrijeme kiša u Nepalu traje oko dva mjeseca. Tek kad prestanu kiše trebala bi početi obnova.

Ali u distriktu Dolakha, gdje je zabilježen epicentar drugog po redu potresa, ne može se čak ni o obnovi razmišljati, kaže Tibendra Banskota iz civilne zaštite humanitarne organizacije Plan International. Mnogi podzidovi su prekriveni pukotinama. "Nema odgovarajućih mjesta na kojima bi se mogle ponovno izgraditi kuće", pojašnjava Banskota. Pomagačima sada samo preostaje da evakuiraju stanovništvo i potraže tim ljudima novi dom. Ako ti ljudi ne dobiju zemljište na kojemu bi mogli izgraditi nove domove, kaže Banskota, onda će monsun uzrokovati novu katastrofu.

Pritom humanitarne organizacije čak i ne znaju kolikom broju ljudi u tim selima je potrebna pomoć. "Trenutačno se teško može reći koliko ljudi je primorano spavati pod vedrim nebom", kaže Jamie McGoldrick koji u Nepalu koordinira UN-ovu pomoć. Ujedinjeni narodi pokušavaju transportirati pomoć u udaljene regije distrikta koji su najviše pogođeni potresima prije nego što počnu kiše.

Ni traga od novca kojega je vlada obećala

Prema mišljenju mnogih Nepalaca, vlada u Katmanduu premalo toga čini kako bi pomogla. Vlada je prekasno reagirala na potres, glasi široko rasprostranjeno mišljenje. Ministar unutarnjih poslova Bam Dev je nakon prvog potresa priznao da vlasti nisu bile pripremljene, ali je najavio uspostavljanje fonda pomoći za nužnu pomoć i obnovu za što bi se trebale izdvojiti milijarde.

Žrtve potresa se, međutim, žale da dosad do obitelji poginulih i do onih koji su ostali bez krova na glavi uopće ne dolazi novac. Pacijenti i članovi njihovih obitelji u državnoj bolnici Bir navode da terapije nisu besplatne, iako se obećalo da će biti. "Moramo plaćati za rendgenske snimke i zavoje", kaže Amrita Magar dok namješta pokrivač svom bratu Anoju kako bi pokrila njegov gips na ruci. Jedanaestogodišnji Anoj je, kaže ona, posrnuo dok je bježao iz njihove kuće koja se urušavala. "Mislila sam da će biti više pomoći od vlade."

I direktor bolnice Swyam Prakash Pandit čeka da stigne vladina financijska pomoć kako bi se moglo platiti "besplatno" liječenje više od 1.500 žrtava potresa. "Dosad nismo dobili taj novac", kaže Pandit. On i dalje računa s tim da će taj novac još stići. Obično se birokracija okrivljuje za to što pomoć stiže sporo. Tek nakon što su Ujedinjeni narodi uputili poziv, vlada je olabavila carinske propise u jedinoj međunarodnoj zračnoj luci Nepala - u Katmanduu, kako bi se olakšala isporuka humanitarne pomoći.

Za to vrijeme su se ljudi koji su ostali bez svojih domova sami počeli snalaziti. "Vlada nam nije pomogla kad je bilo potrebno", kaže Krishna Bahadur Khadka koji je došao u Katmandu nakon što se urušila njegova kuća u Dolakhi. "Sada znamo", dodaje on, "da su samo jedna banda 'dakasa'" - dakle lopova. Khadka sada spava u jednom šatoru zajedno s još sedam drugih obitelji, kao i Anhita Pahari i njezin sin Suman. Pahari i njezini "cimeri" pokazuju kako ta samopomoć funkcionira: skupili su novce koje su imali da kupe strunjače s kojima pokrivaju travu u njihovom šatoru i hranu kako bi imali nešto dodatno uz dnevnu porciju tjestenine i keksa što dobiju kao pomoć. "Pokušali smo pronaći sobu za nas, ali ljudi više ne izdaju prostorije, praktično nigdje više", ističe Pahari.