Izbjeglički kamp "pliva" u blatu

Mohamed vadi telefon, kako bi pokazao fotografije na kojima se vidi kako je dva puta ranjavan tokom borbi protiv pripadnika Islamske države u Kobaniju. Oslanjajući se na štaku, bori se da održi ravnotežu dok stoji na debelom sloju blata pomiješnog sa smećem na kojem su tragovi koje su trasirali pacovi. Ovaj bivši vojnik kurdske"Unije za zaštitu ljudi" (YPG) proklinje izbjeglički kamp u kojem je proveo četiri mjeseca. "Ovo mjesto je za životinje a ne za ljude", kaže Mohamed i dodaje: "Francuska nije dobra za nas. Ako ne budem mogao da odem u Englesku, prebaciću se u Njemačku". Izbjeglički kamp, smješten na izlazu iz francuskog lučkog grada Dunkerka (Dunkerque), najprije je imao 700 izbjeglica, da bi se taj broj u oktobru povećao na 3.000.

Samo je manji broj nevladinih organizacija na licu mjesta da pomogne izbjeglicama. Francuska policija čuva ulaz u izbjegličko naselje, odbijajući pokušaje da se u kamp unese materijal za gradnju koji bi dovelo do širenja ove nastambe. Zahvaljujući toj restrikciji, napravljeni kamp ima svega dvije slavine za vodu i jedan toalet na 115 izbjeglica. Oni su primorani da žive u šatorima podignutim na goloj zemlji, koja se pretvara u blato nakon obilnih padavina, koje su na sjeveru Francuske jako česte.

Bez obzira što se nalazi 35 km od Calaisa (Kalea), nigdje u nekom izbjegličkom kampu ne vladaju lošiji uslovi nego ovdje. Zato bi se on slobodno mogao biti proglasiti najgorim izbjegličkim kampom u Evropi, kaže Angel Muller, koordinator projekta "Ljekara bez granica" u Grande-Synthe.

"Puno je jednostavnije uz koordinaciju UNHCR-a upravljati izbjegličkim kampom sa 80.000 izbjeglica u Južnom Sudanu", kaže Muller. "Ovdje u Francuskoj imamo 3.000 ljudi koji se nalaze u jednoj bogatoj zemlji zapada i bez obzira na sve to - vlada katastrofa. Ja se kao građanin Francuske zaista stidim zbog svega toga".

Kao odgovor na ovakvo stanje i molbu za pomoć, upućenu gradonačelniku, "Ljekari bez granica" podižu novo izbjegličko naselje, koje košta 3,5 miliona eura. Troškove gradnje, kako kaže Muller, dijeli opština sa nevladinim organizacijama. 500 šatora, podignutih na zemlji, trebali bi biti sklonište za 2.500 ljudi. Ali neki dobrovoljci koji rade u kampu kritikovali su podizanje ovog naselja, ističući da je to nedovoljno.

Kamp "Ljekara bez granica" je smještaj za prvu pomoć i time nećemo riješiti problem", kaže Maddie Harris, koja dolazi iz engleskog grada Bristola i već 4 mjeseca koordinira rad volontera u izbjegličkom naselju. "To su ponovo samo šatori, podignuti na jednom polju, koji će možda biti a možda i neće biti zagrijavani. Da ne spominjemo da se nalazimo usred zime i da ovo šatorsko naselje neće biti gotovo ni za naredni mjesec."

Očajnički pokušaji

Do sada su "Ljekari bez granica" obezbijedili nekoliko sanitarnih čvorova u postojećim kampovima, ali nezavisni volonteri, uglavnom iz Engleske i Belgije, su sami prosljeđivali hranu po šatorima i kradomice nabavljali materijal za gradnju iz obližnjih šuma.

"Da nas ovdje nije bilo, ovi ljudi bi morali da obijaju kuće i da kradu kako bi preživjeli", kaže Alain Meuleman, volonter iz Belgije, koji je nedavno instalirao postrojenje za ispumpavanje vode u nastojanju da smanji nivo vode koja se zbog obilnih padavima nakupila u izbjegličkom kampu. "Ono što slike kampa ne mogu dočarati je užasan smrad i plač beba i dojenčadi."

Neki volonteri na svoju ruku poduzimaju posebne mjere kako bi poboljšali uslove života u kampu. Svakog vikenda Mecha den Houdyker ulazi u prljavu vodu do pojasa u susjednom jarku koji služi kao odvodni kanal i koji se često koristi kao kupatilo, kako bi uklonila smeće i poboljšala protok prljave vode, koja dolazi iz kampa u nadi da će na taj način smanjiti širenje bolesti.

Šuga (svrab), zarazna kožna bolest, čest je problem u izbjegličkom kampu, pored bolesti respiratornog trakta i opekotina koje ljudi dobijaju zbijajući se uz vatru kako bi spavali u toplom tokom hladnih noći.

"Uprkos svega toga vlasti na svim nivoima ništa ne poduzumaju i svi imaju svoje razloge za to ali ja smatram da ti razlozi ne mogu biti opravdani kada smjestite izbjeglice na mjesto kao što je ovo", kaže Houdyker dok izvlači dva mrtva pacova(štakora) iz vode.

Ipak, dobre namjere nezavisnih volontera, koji žele da održe koliko toliko podnošljive uslove za život u izbjegličkom kampu, u praksi nisu toliko vidljive - zbog nedostatka iskustva. Tako je 20 kg krompira i luka, koji su ostali nepodijeljeni u logoru, zbog neorganizovane distribucije hrane, jednostavno propalo u blatu.

Krijumčari čistih cipela

Kamp Grande-Synthe, koji se nalazi nedaleko od druge po veličini francuske luke Dunkirk, se upkos svega širio kao odgovor na diskriminaciju, s kojom su se suočile kurdske izbjeglice. U njemu su pored Kurda smješteni i beduini i Iranci koji pregovaraju sa krijumčarima ljudi. Oni, kako je navelo više izvora, po osobi traže od 3.000 do 4.000 britanskih funti (3.900 do 5.200 eura) da ih prebace u Englesku.

Krijumčare je lako uočiti u izbjegličkom kampu. Odmah ćete ih prepoznati po čistim cipelama, ali mnogi mladići izbjeglice pokušavaju da se domognu trajektnog terminala i popenju na kamione koji se trajektom prebacuju u Englesku. Hama, 20-godišnji Kurd iz Iraka je rekao da je on putem interneta razradio svoju taktiku kao i da su neki od njegovih prijatelja, utrljavajući crni biber u tijelo kako ih psi ne bi nanjušili, , uspjeli da prođu kontrole na granici sakriveni u kamione.

"Urezaću 'L' na ceradu. Najprije ću kročiti u kamion nogom a onda ću proviriti glavom. Kada budem unutra, zalijepiću "L" selotepom i primiriću se." Tako se Hama priprema za dolazak u Englesku nimalo se ne bojeći da bi ga mogli uhvatiti. "Policija dobro postupa sa nama, ona će nas, ako nas uhvati, samo vratiti u u džunglu Kalea (izbjeglički logor u blizini francuskog grada Kalea, odakle izbjeglice pokušavaju da se prebace u Veliku Britaniju op-ur.)", kaže on sa osmijehom držeći u ruci izolir-traku.

Međutim, ove metode su se pokazale fatalnim za afganistanskog maloljetnika Masu, koji se početkom sedmice ugušio skriven u kamiona u Dunkirku, čiji je vozač čekao na trajekt za Englesku. Bilo mu je svega 15 godina.

"Najveća sramota u svemu je što su "Ljekari bez granica" morali da se angažuju u zemlji kao što je Francuska", ukazuje na jednu nelogičnost Mohammed, irački Kurd s početka priče i zaključuje: "Ljekari bez granica pomažu ljudima u siromašnim zemljama ili zemljama u kojima vlada rat. A sada je ona primorana da se angažuje u jednoj od najbogatijih država na svijetu"