Izbjeglički šatori u glavnom gradu EU

Plavi, zeleni, sivi... park Maximilien u centru Brisela pun je šatora. Natopljeni su vodom nakon što je kišilo nekoliko dana, a putevi prema parku pretvorili su se u blatnjave staze. U tim šatorima sada živi oko 800 izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana i Eritreje.

Volonteri s kapama i u gumenim čizmama probijaju se između šatora, preko drvenih paleta postavljenih da se može preći preko blata. Na jednoj od tih paleta stoji 27-godišnja Elodie Francart, koja ujedno obavlja i funkciju glasnogovornice volontera.

"Došla sam ovdje prije dvije sedmice da izbjeglicama donesem neke stvari i primijetila sam da niko nije koordinirao aktivnosti na pomoći tim ljudima, pa sam sama to počela raditi", kaže ona.

Stojeći ispred "šatora-ureda", po kojem su raspoređene kartice s napomenama šta još traba uraditi, Francart rukom pokazuje izbjeglicama da dođu do šatora. "Niko od ovih ljudi još uvijek se nije uspio registrirati u Imigracionom uredu".

Bez prijave nema ni smještaja

Ukupno 4.621 osoba podnijela je zahtjev za azil u Belgiji u augustu, što je 50 posto više nego u julu. Imigracioni ured u augustu je registrirao do 250 tražitelja azila dnevno, budući da je vladina agencija za tražitelje azila (Fedasil) mogla osigurati samo toliko mjesta u 56 prihvatilišta širom zemlje.

"Ljudi su se brzo vraćali iz Imigracionog ureda sa dokumentom na kojem je pisalo da se jave drugi dan, zbog čega su se samo povećavali redovi pred vratima Ureda", kaže Tristan Wibault, pravnik i član Lige za ljudska prava.

Tokom dvije sedmice ta gužva ispred Imigracionog ureda počela je prerastati u izbjegličko šatorsko naselje u srcu grada, u parku Maximilien, koji se nalazi preko puta Ureda.

"Vladini djelatnici vjerovatno nisu očekivali da će se ljudi ovdje i zadržati", kaže Wibault. "Nadali su se da će jednostavno nestati, otići negdje drugdje, a to se nije desilo".

Otvoreno vladino prihvatilište

Vlada je reagirala prije deset dana i otvorila prihvatilište koje vodi Crveni križ. Novo prihvatilište, sa 500 kreveta, namijenjeno je tražiteljima azila koji još uvijek nisu uspjeli predati zahtjev za azil. Prihvatilište je smješteno tek nekoliko metara od ureda, a zamišljeno je da tražiteljima azila posluži samo kao prenoćište dok čekaju red.

Šatorsko prihvatilište ipak može primiti samo 300 ljudi.

"Kreveti su preblizu postavljeni, tako da smo neke morali izbaciti", objašnjava An Luyten iz belgijskog Crvenog križa. "Treba nam više prostora kako bi ljudi imali više privatnosti, a potrebno je osigurati i tuš kabine".

Normalnost u okruženju koje nije normalno

Ljudi u šatorskom naselju u parku Maximilien ne znaju za sve te probleme i čini se da su prihvatili situaciju onakvu kakva jeste. Izbjeglice pomažu volonterima da postave drvene palete preko blatnih stazica. Čim je kiša prestala padati, neki su izjurili na travnjak da igraju nogomet.

U "šatoru-školi" okupile su se zainteresirane izbjeglice oko nastavnika koji ih podučava francuski jezik. U blizini je i šator za molitvu, sa postavljenim tepisima na kojima se može klanjati, a hrana i piće se služe na kuhinjskom štandu. U jednom šatoru postavljene su i utičnice za punjenje mobilnih telefona.

Dirljive lične priče

Bez znanja arapskog jezika gotovo je nemoguće sporazumjeti se s izbjeglicama i čuti njihove priče. "Imamo prevoditelje", kaže Elodie i prepričava priču koja ju je dirnula u srce.

"Jedne večeri ovdje je stigla Bouchra, 17-godišnja djevojka iz Sirije. Njena majka je umrla u Siriji, a oca su joj zadržali na bugarskoj granici, tako da je jedino ona uspjela stići do Belgije. Bila je toliko uplašena kada je stigla", priča Elodie sa suzama u očima.

Članovi nevladine organizacije Doktori svijeta, koji pružaju medicinsku pomoć izbjeglicama također imaju dosta toga za reći. Dva liječnika, medicinske sestre i prevoditelji rade dan i noć. "Uglavnom se radi o bolestima disajnog sistema, od kašlja do upale pluća", kaže Jelle Boone, glasnogovornik te organizacije u Belgiji. Također pomažemo kod zubobolja, koje su često prouzročene pothranjenošću. Tu su svakako i razni lomovi i povrede koje su izbjeglice zadobile dolazeći ovamo, kao što su posjekotine od bodljikave žice u Mađarskoj".

U medicinskom šatoru pomoć nude i psiholozi. "To je zbog post-traumatskog stresa", kaže Boone. "Jedno manje dijete dobilo je napad panike kada je avion preletio visoko iznad šatorskog naselja, a mnogi su se preplašili i tražili zaklon kada su belgijski mljekari protestirali i negodujući protiv novih cijena mlijeka počeli bacati petarde, što je mnoge izbjeglice podsjetilo na svakodnevno pucanje u zemljama iz kojih su došli".

Privremeno rješenje

"Nadamo se da će se ovo uskoro okončati", kaže Boone govoreći o šatorskom naselju čiji su kapaciteti već odavno prepunjeni. Belgijski premijer Charles Michel već je izjavio kako bi želio da šatorsko naselje u centru Brisela, u koordinaciji sa nevladinim organizacijama, bude što prije uklonjeno.

Također je najavio da bi u narednim danima trebalo biti osigurano više smještajnih kapaciteta za one koji više od dvije sedmice čekaju na podnošenje azilantskog zahtjeva.

No, za pravnika Tristana Wibaulta, vlada se ne fokusira na bit problema. "Tražitelji azila bi trebali biti registrirani čim se pojave u Imigracionom uredu. Isto tako bi im trebao biti osiguran adekvatan smještaj. Izgovori Imigracionog ureda da dnevno mogu primiti samo 250 zahtjeva za azil, zato što im je čekaonica dosta mala, više je nego apsurdna. Do sada su mogli naći i novu zgradu i preseliti ured".

Wibault tvrdi da je pozadina problema, zapravo, nedostatak smještajnih kapaciteta za registrirane tražitelje azila.

"Tokom protekle godine vlada je pozatvarala nekoliko izbjegličkih centara... pa se sada teško snalazi sa naglim prilivom izbjeglica, koje nema gdje smjestiti", zaključuje Wibault.