Izbjeglice: Prvo sloboda, pa onda i Bajram

Na autoputu od Beograda ka granici sa Hrvatskom primjetni su autobusi sa registarskim oznakama sa juga Srbije: iz Vranja, Leskovca, Niša, Velike Plane… Riječ je o privatnim prevoznicima, a na svim autobusima piše “slobodna vožnja”, što zaista zvuči kao gorka ironija. Očigledno je da je prevoz organizovan i da je direktiva da se izbjeglice voze ka granici sa Hrvatskom, umjesto – kao donedavno – sa Mađarskom.

Autobusi izbjeglice dovoze u pogranični gradić Šid, odnosno u neposrednu blizinu graničnog prelaza Srbija-Hrvatska. Izbjeglice se, međutim, umjesto na zvanični granični prelaz, usmjeravaju ka obližnjim njivama i kukuruzištima. Oni potom pješače kroz te njive, koje su udaljene dvjestotinak metara od zvaničnog graničnog prelaza. Kod graničnog kamena dočekuju ih dvojica hrvatskih policajaca, koji ih usmjeravaju ka prostoru između dva zvanična granična prelaza. Tamo ih preuzimaju autobusi iz Hrvatske, voze ih preko prelaza Bapska, pa potom organizovano u izbjeglički kamp u mjestu Opatovac, u blizini Iloka. Odatle se izbjeglice transportuju autobusima i vozovima, ka Mađarskoj, odnosno ka Sloveniji.

Među izbjeglicama najviše ima porodica sa malom i veoma malom djecom. Neki od njih kažu da putuju nedjelju dana, neki dvije nedjelje, a neki i duže.

“Ponekad se osjećam dobro a ponekad osjećam da nisam slobodan…”, kaže Rajan iz Sirije i dodaje da ne razmišlja o Bajramu. Ajla iz Iraka kaže da je zaboravila da je danas Bajram, već da razmišlja samo o tome kako da dođe do Njemačke, Holandije, Švedske, Finske…

Bajram u njivama

Žena iz Sirije ne želi da kaže svoje ime. Sjeća se nekih sretnijih Bajrama, koje je provodila kod kuće, sa porodicom, sve dok nije počeo rat. „Sada se jedino nadam da ću opet biti slobodna, a onda ću znati i kako da proslavim Bajram”, kaže ona.

“Selam alejkum! Da, znamo da je danas Bajram i sretni smo zbog toga”, kaže nam Fozija iz Somalije koja sebi danas jedino želi da stigne do Norveške, baš kao i njena prijateljica Hajane iz Iraka.

Muškarci i žene sa teškim zavežljajima, njih oko hiljadu, prešli su granicu za tih nekoliko sati koliko smo proveli na ničijoj zemlji, među kukuruzima i u njivama. Njima na licu mjesta pomažu humanitarne organizacije Crveni krst, World Vision, Ljekari bez granica, Humedica. U tihoj koloni nastavljaju put, umorni, ali daleko više sretni nego nesretni, jer su pobjegli od ratova.

“Znam da je Bajram”, kaže muškarac srednjih godina koji na leđima nosi dijete. “I ovo je za mene jedan vrlo sretan Bajram, jer osjećam da ćemo uskoro opet biti slobodni, da ćemo moći živjeti kao ljudi…”

I dok su izbjeglice nastavile svoj put prema Hrvatskoj, mi koji imamo srpski pasoš i vozimo automobile sa srpskim registarskim oznakama nismo mogli preći granicu, zbog trgovinskog rata između dvije zemlje, zbog kojeg je Hrvatska donijela odluku da do daljeg ne pušta nikoga iz Srbije u Hrvatsku. Srbija je, pak, donijela odluku da ne pušta hrvatsku robu u Srbiju, što dovodi do dodatnih apsurdnih situacija. U čitavoj histeriji koja je stvorena i koja nas podsjeća na devedesete godine prošloga vijeka, izbjeglice iz Azije i Afrike zaista djeluju puno normalnije i dostojanstvenije od visokih zvaničnika Srbije i Hrvatske.