Bajram je najljepši u vlastitoj čaršiji

Rano je ujutro. Sunce tek proviruje iza srebreničkih brda. Bijela džamija u Srebrenici je pretijesna za sve koji žele klanjati Bajram-namaz, pa veliki broj Bošnjaka klanja ispred džamije. Završen je jednomjesečni post u kojem su od izlaska do zalaska sunca zabranjeni svaka hrana, piće ali i svi drugi tjelesni užici. Nakon posta slijedi Bajram, najveći praznik u islamu.

Ko poštuje svoju, poštuje i tuđu vjeru

Na Bajram-namazu u Srebrenici bio je i Avdo Sandžić iz srebreničkog naselja Gostilj. On je čovjek koji iznad svega voli cvijeće, ljude, životinje i šalu. On je dugo godina bio rudar, zatim je nastradao u rudniku i otad je invalid. Preživio je, a zatim i kliničku smrt, infarkt, ali ne predaje se. Danas uzgaja cvijeće i ljekovito bilje, obrađuje zemlju i za druge usjeve i od toga živi. Bavi se i pčelarstvom, a strastveni je lovac i ribolovac već decenijama.

Avdo Sandžić je istinski vjernik, a o vjeri i vjerovanju govori ovako: „Ja sam vjernik u duši i srcu. Ne klanjam baš svaki vakat, ali poštujem sve vjere i sve ljude. Čovjek koji poštuje svoju, poštuje i tuđu vjeru. Obavljam sve vjerske običaje i obrede. Postio sam svaki ramazan sve dok nisam nastradao. Ali opet nastojim, ako mogu, da postim makar jedan dan, jer post je 'sevap'. Ali ako postiš, a drugom zlo misliš, onda džabe postiš.“

Avdo vjeruje da je tako u svakoj vjeri, ne samo u islamu, i da post nije samo uzdržavanje od hrane i pića, kao i da bi post bio prihvaćen kod Boga duša takođe mora biti pročišćena od zlih misli i namjera. „Meni je 60 godina i pamtim da je ranije bilo mnogo teže postiti. Ranije se lošije živjelo. Hrana se svodila na proju, hljeb od kukuruznog brašna, grah, mlijeko,... Sad se ljudi bolje i raznovrsnije hrane i postiti može svako ko to želi. Malo je teško u ovim ljetnim, vrelim danima izdržati bez vode, ali i to se može ko je pravi vjernik“, kaže Avdo Sandžić.

Memorijalni centar Potočari je nedaleko od njegove kuće. U Srebrenici nema nijedne bošnjačke porodice da nije nekog izgubila u proteklom ratu. Samo iz njegovog naselja je poginulo 99 ljudi, priča dalje Avdo Sandžić i nastavlja: „Ja sam izgubio tri brata i trojicu amidža Sandžića. Ali ja ne mrzim. Ja mrzim samo ubice – bilo koje strane. Svake godine dočekujemo sve one koji dođu da odaju počast žrtvama. Ja kažem, dok sam živ, bujrum. Bilo je kod mene ljudi iz Hrvatske, iz Italije, bilo je Srba koji dolaze iz Beograda sa biciklima. Posljednjih godina najčešći gosti su mi iz Bihaća. Sad sam primio 69 biciklista i 35 učesnika Marša mira. Biciklisti su me proglasili svojim doživotnim članom.“

Avdo Sandžić je, kao i ostali Srebreničani, ogorčen napadom na premijera Srbije Vučića prilikom obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici: „Mi smo ovdje miroljubiv narod, dobar narod, sve nacije. Mi živimo zajedno i pomažemo jedni drugima. Sad su došli neki sa strane da bi nas poremetili. Skakali su po mezarima, psovali i zviždali nad šehidima i onda se okrenuli da klanjaju. To nisu muslimani, to nisu vjernici, to nisu Srebreničani. Takvima poručujem da ne dolaze, ne trebaju nam takvi.“

O njegovoj čestitosti, ljudskim vrlinama i predanosti vjeri govori i povjerenje koje su mu ukazale komšije i Islamska vjerska zajednica Srebrenica imenovavši ga predsjednikom odbora za gradnju mesdžida sa spomen česmom žrtvama rata u njegovom naselju. Mesdžid je objekat za obavljanje vjerskih obreda, samo bez minareta. „Sve sami radimo uz pomoć dobrih ljudi. Posebno me raduje što među onima koji pomažu nisu samo Bošnjaci. Ima Srba i Hrvata koji su dali novac za gradnju“, kaže Avdo Sandžić.

Tradicionalno druženje uz kafu

U neposrednoj blizini glavne gradske džamije u Srebrenici ranije je bila čuvena „Osmina kahva.“ Bilo je to sastajalište uglednijih Srebreničana i onih koji su, kako se to ovdje kaže, držali do sebe. Tu su se uz kafu, karte i domine rodile mnoge značajne ideje i odluke u sudbinama pojedinaca i grada u cjelini. Osmina kafana bila je poznata i po tome da su se u njoj kafa i sok mogli popiti u svako doba dana i noći. I kad je bila zatvorena ključ je uvijek stajao iznad ulaznih vrata. Svi su to znali, mogli su se sami poslužiti i gazda Osmi pare ostaviti na stolu. Nikad to niko nije zloupotrijebio. Takvo je to vrijeme bilo.

Po završetku rata srpska vlast porušila je staro jezgro grada zajedno sa Osminom kafanom i džamijom. Džamija je ponovo izgrađena, a kuće i zanatske radnje nisu. Opština to još uvijek duguje vlasnicima. Starosjedioci, domicilni Srebreničani se danas okupljaju u obližnjoj drvenoj kućici „kod Tasina“ koja na neki način nastavlja tradiciju Osmine kafane. Tu se okupljaju, kako kažu, „da se vide“ i Srebreničani koji žive u dijaspori.

Bajrami u tuđini nisu ni nalik onima u svojoj čaršiji

Asim Lučanin živi i radi u Americi. Najveći dio godišnjeg odmora provede u Srebrenici. On kaže da se Bajram u Americi može malo osjetiti „samo u nekoliko većih gradova, Atlanti, Sent Luisu, gdje ima više naših zemljaka iz BiH. Poštuju se i tamo običaji, familija se okupi, ali tamo je to opet sve daleko, par sati vožnje do rođaka, par sati vožnje do jarana, pa kako ko. Ovdje kod nas je to sve nekako ljepše, čini mi se i vazduh je najbolji u svojoj čaršiji, među svojim narodom.“

Hasan Hadžić sa porodicom živi u Švedskoj, ali ni on ne može bez rodne Srebrenice. Dva sina su mu tamo rođena, ali ih Hasan svuda vodi sa sobom kako bi na njih prenio što više onog osjećaja koji on ima za ovu čaršiju i njenu „raju“. „Tamo u tuđini to nije nalik osjećajima koje tu imam. Ni ona baklava koju mi žena napravi u Švedskoj nije mi slatka kao ovdje“, kaže Ćelo kako ga Hadžića tu u Srebrenici od malih nogu zove njegova „raja“.

Ramazan i Bajram u Srebrenici su posebni

Efendija Damir Peštalić je glavni imam Islamske zajednice (IZ) u Srebrenici. On je predvodio Bajram-namaz. „Ramazan u Srebrenici ima dosta svojih specifičnosti, naročito u posljednje dvije godine kako je ušao u mjesec jul kada se pomiješaju ta osjećanja sa svim onim što mi Bošnjaci osjećamo i preživljavamo tog mjeseca i tih dana oko dženaze (11. jula). Oni koji bi trebalo da naprave nekakav protokol mjeseca ramazana nemaju za to mnogo vremena, niti naše džematlije imaju toliko energije i snage da se, tako da kažem, predaju ramazanu jer su u jednom svom specifičnom 'halu', što bi rekli. Ipak smo zadovoljni jer naš narod na taj način pokazuje da ima snagu, energiju, ponos, da ima dostojanstvo, bez obzira na to šta je sve preživio i šta preživljava, posebno naše majke koje daju sve od sebe da se osjeti ta ramazanska atmosfera“, kaže efendija Peštalić.

Ovaj ramazan u Srebrenici će ostati zabilježen i po tome što je obnovljena još jedna od džamija u samom gradu Srebrenici. To je tzv. crvenoriječka džamija u ulici Crni Guber koja se u narodu zove Crvena rijeka. Srebrenica je ranije imala 23 džamije. Sve su u ratu porušene, a do sada je ih je obnovljeno 16.

Na pitanje kakvim bi ocijenio današnji položaj Bošnjaka u Srebrenici, Damir efendija Peštalić kaže: „Ako želite objektivan sud o tome morate porediti Srebrenicu sa periodom od prvog dana povratka pa do danas i onda ćete vidjeti da ima velikih pomaka naprijed i puno razloga da se radujete zbog onoga što je urađeno do sada. Neki zlonamjerni je porede sa vremenom prije genocida, što nije dobro, jer naravno da ne može biti kao što je bila. To je proces i borba za koju će trebati godina i godina da bi Srebrenica bila onakva kakvu bismo željeli.“

Efendija Peštalić je u svojoj bajramskoj čestitci još poručio da Bajram treba proslavljati dostojanstveno, na vjerski način, bez zloupotrebljavanja i treba ga iskoristiti za zbližavanje ljudi jer to i jeste cilj svih vjerskih praznika.