Izbjeglice izložene nevremenu i samovolji

"Kada će otvoriti granicu?", pita Gholam Sakhi. Ovaj obućar iz Afganistana nalazi se na jednoj benzinskoj pumpi u Grčkoj, samo 20 kilometara udaljenoj od granice s Makedonijom. Sakhi u rukama drži najmlađeg od četvorice sinova. Više od četiri sata stoje ovdje, ledeni vjetar im puše oko ušiju. "Zašto granica nije otvorena? Ima li negdje taksi do nje?" Niko ne odgovara na njegova pitanja.

Gholam Sakhi nije jedini koji ne zna šta i kako dalje na takozvanoj "Balkanskoj ruti". Šefovi vlada i država EU diskutuju o maksimalnom broju izbjeglica koje mogu primiti njihove zemlje, razmatraju i potpuno zatvaranje granica. Konsekvence toga na svojim leđima osjećaju izbjeglice koje iz Grčke žele da nastave u pravcu sjevera Evrope. Granični prelazi prema Makedoniji se stalno zatvaraju - čini se bez pravila.

Izbjeglice se u ovom trenutku mogu skloniti samo na benzinskim pumpama. Jedino tu se može skloniti od ledenog vjetra koji sa brdovitog sjevera Makedonije puše prema jugu, Povardarca, kako ga ovdje zovu. Ipak čini se da hladnoća koju Povardarac donosi stiže iz mnogo veže udaljenosti, iz srca Evrope.

"Samo glasine"

"Ni mi iz nevladinih organizacije ne znamo šta se dešava", kaže Gemma Gillie. Ona na graničnom prelazu Idomeni radi za Ljekare bez granica. "Policija ni nama ne daje informacije. Izbjeglicama možemo prenositi samo glasine, činjenica je u ovom trenutku vrlo malo."

Prelaz Idomeni je već duže vrijeme mjesto na kojem je primjetna jedna pojava - samovolja. Krajem 2015. su preko prelaza iznenada počele da se puštaju samo izbjeglice iz Iraka, Sirije i Afganistana. To je dovelo do protesta izbjeglica iz drugih zemalja, što je bio povod da se potpuno zatvori prihvatni kamp za zbrinjavanje onih koji pristižu ovamo.

Sada postoji novi kriterijum na osnovu kojeg se propuštaju izbjeglice. One moraju da kažu kuda žele da idu. Onaj ko kao odredište navede Njemačku ili Austriju može da prođe, ostali se vraćaju u pravcu Atine. Da bi se to sprovelo angažovani su čak i njemački graničari i službenici evropske službe za zaštitu granica Frontex.

Ipak, ni oni ne kontrolišu ovaj prelaz 24 sata. Izbjeglice se propuštaju samo nekoliko sati dnevno - i to uvijek u različito doba dana. Nekada je to u četiri sata ujutro, nekada u šest sati popodne.

Skoro polovina izbjeglica su djeca

Zbog toga je došlo do nagomilavanja ljudi na granicama, pa su vlasti bile primorane da ponovo otvore prihvatni centar u Idomeniju. Ipak, mnoge izbjeglice ne stižu do njega. Sklanjaju se na benzinske pumpe na dugom putu od grčke obale ka jugu Makedonije.

Procjene Celine Gagne iz organizacije Save the Children govore da na pumpama trenutno boravi oko 3000 ljudi. Oko 40 odsto izbjeglica su djeca. "Trenutno je u bijegu mnogo više žena s djecom nego ranije. Mislimo da ustvari sada porodice pokušavaju da se spoje, žene i djeca slijede muškarce koji su prošli tokom ljeta. "To je zabrinjavajuće", kaže Gagne, "prvenstveno zbog velike hladnoće i teškog puta. Mnoge izbjeglice imaju disajne probleme i promrzline."

Za Kaliopi Mitelineos iz nevladine organizacije A21 postoji veći problem od hladnoće. Ona je svjedok da se duž "Balkanske rute" nalazi sve više krijumčara ljudi.

"U ovom trenutku ljudima još uvijek ne pada u oči kada jedan 15-godišnji dječak putuje sa starijim muškarcem koji nije njegov otac, ili kada djevojčica koju nešto pitate stalno gleda u zemlju i ne odgovara", kaže Mitelineos koja je specijalizovana za prepoznavanje žrtava krijumčara. Ako granica odista bude zatvorena, strahuje ona, onda će sve češći biti primjeri i da će se krijumčari upustiti u seksualno iskorištavanje žrtava.

"Šta da radimo?"

Ponovo smo na benzinskoj pumpi. Saradnici Ljekara bez granica su podigli nekoliko šatora u kojima ima grijanje. Osam je sati naveče. Hesham Noaman, Kurd iz Sirije, čeka od šest sati ujutro. Ovaj 26-godišnjak stoji pred šatorom bez kape, ruke pokušava da zagrije u džepovima jakne. Iako već dugo čeka, optimista je. "Ako i ostanemo ovdje dva-tri dana, to je u redu. Nedjelju dana bi možda bilo i previše. Ali, šta da radimo?"

Noaman je platio 550 eura kako bi od Turske stigao do Grčke, preko Egejskog mora. Prelazak preko mora je zimi oko 1000 eura jeftiniji nego inače, zbog teških vremenskih prilika i talasa. Otkako je pristao na obalu ostrva Lezbos ništa nije jeo i ni danas ne zna gdje će spavati.

Ipak, nakon što je sedam mjeseci živio u Turskoj, sretan je što je konačno na teritoriji EU. "Pokušao sam da živim u Turskoj. To je nemoguće. Čim saznaju da si Sirijac ponašaju se prema tebi kao da si životinja." U Izmiru je Noaman radio na gradilištu. Za dvanaest sati rada dnevno dobijao je devet eura. "U Turskoj smo mi imigranti bez ikakvih prava. Ako šef ne želi da te plati, ne možeš mu ništa. Nemaš kome da se žališ. Zbog toga sam sada ovdje."