Izbjeglička golgota u oazi tišine i prirodne ljepote
20. juni 2019
Na području na i oko Plitvičkih jezera proteže se duga i vijugava „zelena granica"koja dijelom vodi i preko planine Plješevica koja u tim krajevima razdvaja dvije zemlje. Ti predjeli izuzetne ljepote – sistemu od 16 jezera koja se prelijevaju jedno u drugo, a koji je 1949. proglašen nacionalnim parkom, 1979. stavljeno na UNESCO-ov Popis svjetske prirodne baštine - posljednjih mjeseci su predmet povećane pozornosti zbog događaja koji nemaju veze s prirodom ili turizmom. Tuda danas prolaze kolone izbjeglica koje se žele domoći zapadne Europe.
Ukoliko im pođe za rukom prijeći obližnju (službenu ili, pak, „zelenu") granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, izbjeglice i migranti put nastavljaju uz pomoć kriminalaca koji se bave krijumčarenjem ljudi i automobilima ih prebacuju prema slovenskoj granici ili Jadranu. Mnogi taj put nastavljaju pješice, budući da nemaju sredstava platiti „usluge" švercera. Putuju uglavnom noću, izbjegavajući veća naselja i prometne puteve.
Novim putevima do zapadne Europe
Tako se na njihovoj ruti našao Nacionalni park Plitvička jezera i nekoliko preostalih jedva naseljenih sela. U jednom od njih, zove se Končarev kraj, naseljene su samo dvije od ukupno 19 kuća. U jednoj od njih nastaje ovaj tekst.
Već mjesecima se u pograničnom području između Hrvatske i Bosne i Hercegovine odvija drama čiji su glavni akteri:
- izbjeglice i migranti iz velikog broja arapskih, azijskih i afričkih zemalja;
- organi unutarnjih poslova Hrvatske i BiH;
- i, što je potrebno posebno naglasiti, nečasni ljudi koji, u trci za brzom i lakom zaradom, organiziraju ilegalne prelaske granice i za to – prema podacima Amnesty Internationala i hrvatskih nevladinih i humanitarnih organizacija poput Dobrodošli!, zagrebačkog Centra za mirovne studije, No Name Kitchena i Are you Syrious – naplaćuju i po 3.000 eura po osobi.
Među aktere ovih događaja ubrajam i nas: stalne ili povremene stanovnike područja u blizini granice između Hrvatske i BiH. Otkad je naglo porastao broj izbjeglica koje se ovom "novom balkanskom rutom” žele dokopati zapadne Europe, Hrvatska je pristupila opsežnoj akciji koja ima za cilj onemogućiti ilegalne prelaske granice ili vratiti natrag one koji su u tome uspjeli.
Uz pomoć Europske unije, koja je u prošloj godini iz Fonda za unutarnju sigurnost, prema podacima iz izvještaja "Dobrodošli!" izdvojila 18 milijuna eura za opremanje i osposobljavanje policijskih snaga u pograničnom području, organi reda upadljivo su prisutni na svim ovdašnjim putevima i raskrižjima. Policijske patrole zaustavljaju svako veće vozilo (kamione, mini-buseve), a tu su i "dugim cijevima” naoružani policajci koji se voze u automobilima s policijskim ili civilnim registracijskim tablicama i patroliraju čak i u zabačenim selima u okolici.
Inače, na internet stranici MUP-a Hrvatske navodi se da će se iz proračuna EU za Fond za azil i migracije za period od 2014. - 2020. dodijeliti ukupan iznos od 3 milijarde eura, od čega je za nacionalni program za Republiku Hrvatsku predviđeno 27 miliona eura.
Migrante i izbjeglice se optužuje za krađu
U naš Končarev kraj, koji je dva kilometra udaljen od glavne prometnice koja povezuje Plitvice i Jadransku obalu, patrole dolaze svakodnevno, nekad i više puta na dan, iako je za više od godine dana zabilježen samo jedan nelegalni ulazak izbjeglica u objekte. U jednoj nenastanjenoj kući na kraju sela zatečena su obijena vrata, ostaci hrane i šalice nepopijene kave. Selo je, inače, "skriveno” u gustoj šumi. Nerijetko naša i okolna sela nadlijeću policijski ili vojni helikopteri, što stvara utisak izvanrednog stanja. Lokalne policijske snage su pojačane dodatnim jedinicama dovedenima iz drugih krajeva Hrvatske, najvećim dijelom iz Slavonije i Baranje. Ti policajci rade u smjenama koje traju deset dana, a u patroliranju na terenu provode dvanaest sati dnevno.
Malobrojno lokalno stanovništvo se tako našlo na brisanom prostoru između organa reda – čija pojačana prisutnost, iako možda doprinosi osjećaju sigurnosti, svjedoči da stanje nije onakvo kakvo bi trebalo biti pred početak turističke sezone – i glasina da su izbjeglice i migranti prenositelji AIDS-a i drugih opasnih bolesti te da se radi o prikrivenim islamističkim teroristima.
Ovdašnji stanovnici govore i o povećanom broju provala i krađa. Iako se u takvim slučajevima osnovano pretpostavlja da su u provaljenim kućama izbjeglice potražile sklonište od nevremena ili utočište za vrijeme dok čekaju nastavak putovanja, apsurdno zvuče priče o pljačkama i krađi, na primjer, kućnih aparata. Sva je prilika da se na taj način "pokrivaju” domaći lopovi kojima je dobro poznato koja je kuća prazna i što se u njoj nalazi.
Pokušaji da se u razgovorima s lokalnim stanovnicima sazna nešto više, ostaju neuspješni, čak i uz garantiranje anonimnosti izvora. To se ne može tumačiti drukčije nego kao rezultat nepovjerenja u institucije i zaziranje od policije.
A tu je još i turistička sezona
Od posebnog je značaja činjenica da se sve ovo događa na pragu turističke sezone. Budući da je na području nacionalnog parka turizam glavni, a često i jedini izvor prihoda, mnoga domaćinstva žive od izdavanja soba i apartmana turistima. Broj turista se, međutim, smanjuje, jer UNESCO u cilju zaštite prirode i očuvanja ekološke ravnoteže zahtijeva znatno ograničavanje broja turističkih posjeta. Na tako smanjen broj gostiju susret s naoružanim policajcima ili kruženje vojnog helikoptera nad glavom teško da će ostaviti dobar dojam. Od mnogih vlasnika objekata za izdavanje već se čuje da je broj turista osjetno manji nego ranije.
U obimnim i podrobno dokumentiranim izvještajima s terena, nevladine i vladine te međuvladine organizacije kao što su UNHCR, Vijeće Europe i Međunarodna organizacija za migracije (IOM) iznose brojne primjere – mahom dopunjene medicinskim izvještajima i fotografijama – nehumanog postupanja organa reda prema izbjeglicama. Navodi o nasilnim privođenjima, zatvaranju, batinanju i prisilnom vraćanju na teritorij s kojeg su ušli u Hrvatsku, dovoljno su rječiti.
Hrvatski organi odlučno odbacuju optužbe
Na drugoj strani, međutim, organi vlasti te optužbe energično demantiraju.
U odgovoru na izvještaj Amnesty Internationala o postupanju hrvatskih organa prema izbjeglicama i migrantima, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske Davor Božinović, odbacujući takve navode kao netočne, izričito tvrdi: "Uvjereni smo da se u najvećem broju slučajeva migranata koje ste intervjuirali radi o osobama koje nisu niti ušle u Hrvatsku, već su prema njima primijenjene mjere odvraćanja na državnoj granici iz Članka 13. Zakonika o schengenskim granicama”. I dalje:
"I ovom prilikom želim naglasiti da prilikom postupanja prema migrantima policija poštuje njihova temeljna prava i dostojanstvo te im omogućuje pristup sustavu međunarodne zaštite, ukoliko im je takva zaštita potrebna, sukladno općim dokumentima o ljudskim pravima, regulativi Europske unije te nacionalnom zakonodavstvu. Također, ministarstvo ima nultu stopu tolerancije na nezakonitu uporabu sredstava prisile od hrvatske policije naspram bilo koje populacije, kao i nultu stopu tolerancije nad neprocesuiranjem bilo kojeg kaznenog djela ili prekršaja počinjenog od policijskih službenika”.
Zanimljivo je da ministar Božinović ovdje govori isključivo o „migrantima", dok termin „izbjeglice" izbjegava.
Nerazumijevanje – iako su i sami nekoć bili izbjeglice
Sve ovo se događa u krajevima gdje je devedesetih godina bjesnio rat koji je ostavio duboke i bolne tragove. Usprkos činjenici da su i sami osjetili tegobe izbjeglištva, netrpeljivosti i prepuštenosti milosti i nemilosti etno-nacionalističkih „elita" na obje zaraćene strane, stanovnici ovih krajeva ne pokazuju puno razumijevanja za nesretnike iz zemalja zahvaćenih ratovima, siromaštvom i prirodnim katastrofama poput poplava, zemljotresa ili klimatskih promjena.
Pored teškoća u prevladavanju narušene delikatne etničke (ne)ravnoteže kao jedne od najvećih posljedica balkanskih ratova iz devedesetih, ovdje je prisutno i nepovjerenje prema organima vlasti, reda i mira. I ovo je bila tema o kojoj sam pokušao razgovarati s mještanima ovog kraja. Nitko od njih – uključujući rodbinu – nije pokazao spremnost o tome nešto kazati. Posebno zaziru od izjava za medije i upućuju na nevladine organizacije „kojima je to posao".
Razumljivo je da svaka zemlja ima pravo i obvezu štititi svoje granice, služeći se raspoloživim zakonitim sredstvima. Ne manje je razumljivo i etički imperativno da se ljudima u nevolji pruži zaštita i pomoć. O tome su u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama usvojene desetine pravno obvezujućih dokumenata u kojima su jasno definirane granice nadležnosti koje ne smiju biti prekoračene.
Nikakvih ograničenja, međutim, nema kad je u pitanju solidarnost i humanost. A to se posebno odnosi na one koji su ne tako davno na vlastitoj koži osjetili strahote agresije, rata i nepravde.
Dušan Bogdanović je sociolog, bivši diplomat i mirovni aktivist na području ljudskih prava. Nakon umirovljenja je obnovio roditeljsku kuću u Končarevom kraju gdje provodi i po deset mjeseci godišnje. U Beograd, gdje je odrastao, studirao i proveo najveći dio života, odlazi isključivo zimi.