„Hrvatsku granicu sam pokušao preći više od 150 puta“
7. februar 2019
Dnevnik Badiše cajtung je objavio reportažni tekst novinarke Adelhaid Velfl koji počinje opisom stanja na periferiji Bihaća, u jednom starom skladištu „u kojem se nalazi oko 3500 migranata; u Unsko-Sanskom regionu je ukupno 4000 stranaca (...) ovo je mjesto gdje ljudi stalno dolaze, odlaze, i prije svega se u njega opet – vraćaju.
Jer, većina mladih muškaraca, koji odavdje pođu ka granici, ponovo završavaju u kampu o kojem se stara Međunarodna organizacija za migraciju (IOM). Nekoliko Pakistanaca priča da „70 odsto njih uhvati hrvatska policija i da su neki od njih već četiri godine u Evropi, mnogi – dvije ili tri godine."
„Prije godinu dana, bosanske vlasti su bile preopterećene, ali danas je smještaj za izbjeglice mnogo bolji. Svi imaju krov nad glavom, tri obroka dnevno i - što je najvažnije, svima je toplo".
„Skoro svako ovdje može da ispriča neku priču o hrvatskoj policiji. Kažu da policajci izgaze njihove mobilne telefone, uzimaju im novac, tuku ih motkama ili udaraju nogama. Hrvatska hoće da pristupi Šengenskoj zoni, i u Zagrebu smatraju da će bolje ubijediti ministre unutrašnjih poslova EU ako na granici pokažu oštrinu. Vraćanje ljudi je pravno sporno, jer se „natrag sprovode" čitave grupe i nema ispitivanja svakog pojedinačnog slučaja ako neko zatraži azil."
„Hrvatska se poziva na to da su gotovo svi migranti već bili u nekoj od zemalja EU – ili u Bugarskoj ili u Grčkoj. U svakom slučaju se nalaze i sigurnoj trećoj zemlji, a to je Bosna i Hercegovina. Jedan od pripadnika bosanskog obezbjeđenja se čudi što EU ne reaguje na policijsko nasilje Hrvata: To je neljudski! I oni su Evropljani?"
Zaleđeni život u zaleđenom konfliktu
„Kada je najmlađa evropska država u februaru 2008. proglasila svoju nezavisnost, to se desilo pod strogim nadzorom zapadnog dijela međunarodne zajednice. Ni 11. godina nakon otcjepljenja od Srbije, Kosovo nije oslobođeno tog nadzora". Autor teksta, novinar Mihael Martens, koji piše za Frankfurter algemajne cajtung, podsjeća da je „osnov državnosti plan nekadašnjeg finskog predsjednika Martija Ahtisarija", a da se sada govori o planu predsjednika Srbije i Kosova o razmjeni teritorija – čime bi Ahtisarijev plan postao prevaziđen. Zbog toga on postavlja pitanje: „No, kakva je zaista situacija Srba na Kosovu?"
Poslije opisa slike života kosovskih Srba u većini srpskih medija, slike u kojoj su ti ljudi u nekoj vrsti permanentnog ratnog stanja, i konstatacije da mnogi ljudi tu sliku smatraju realnošću iako „kolevsku srpstva" nikad nisu vidjeli svojim očima, Martens nastavlja:
„U srijedu je u Beogradu objavljen izvještaj u kojem se situacija kosovskih Srba prikazuje utemeljeno i bez nacionalističkih girlandi. On nije nastao po instrukciji SNS niti je isfantaziran u beogradskim redakcijama". Riječ je o izvještaju beogradskog Helsinšog komiteta za ljudska prava. „On počiva na tromjesečnim istraživanjima i intervjuima sa Srbima u srpskim opštinama, enklavama i manastirima. Pri tome se tu situacija Srba ne uljepšava, niti se dramatizuje".
Po tom izvještaju, „nema više otvorenog nasilja nad Srbima, kao poslije ulaska NATO 1999, ili u antisrpskim pogromima 2004. No, diskriminacija, bar za Srbe na jugu pokrajine, gdje Srbi najčešće žive u vrlo malim enklavama nije rijetkost." Kao primjer se navode radarske kontrole saobraćajne policije ili rješavanje zahtjeva za penziju, slučajevi u kojima predstavnici vlasti, kada je riječ o Srbima, često pribjegavaju administrativnom šikaniranju.
„U drugim slučajevima kosovski Srbi prenose da je upravo vlada u Beogradu odgovorna za lošu situaciju. Glavnu riječ vodi Srpska lista, pseudonezavisna stranka koja svoje instrukcije dovija od Vučića. Na Sjeveru Kosova ona čvrsto drži u rukama politiku i (sivu) ekonomiju, a mnogi birači u njoj vide i zaštitu od albanskih zahtjeva. Posebo se Srbi južno od Ibra žale da se Beograd i Srpska lista uopšte ne interesuju za njihovo dobro. Srbija je 1999. povlačeći vojsku povukla i katastarske knjige koje još nisu u potpunosti vraćene. Ne treba ni objašnjavati do kakvih nejasnoća i sporova to može da vodi u trgovini nekretninama."
„Time su pogođeni i Albanci i Srbi, no Beograd bi tu, kada bi srpskoj manjini htio da pomogne i u svakodnevici, a ne samo patetičnim govorima, mogao da se postara za brzu pomoć. Ali, to se očigledno ne dešava. Kosovska političarka Rada Trajković, Srpskinja sa kritičkim stavom spram Beograda, smatra da bi iza toga mogla biti korupcija. Za sve one koji se profesionalno bave Kosovom, najnoviji izvještaj Helsinškog komiteta je obavezna lektira. Za druge – poučna slika stanja na Kosovu", piše Mihael Martens za Frankfurter algemajne cajtung.