Italijansko zakazivane u izbjegličkoj krizi
29. maj 2016Većina mladih koji dođu u prihvatni centar u Pozzallu je iz Gambije, Nigerije ili Obale Slonovače. Filippo Miraglia, aktivista i zamjenik predsjednika italijanskog kulturno-sportskog društva je posjetio centar u kojem se uglavnom nalaze maloljetnici bez bilo kakve perspektive. Među 142 izbjeglice, koje su proteklog vikenda došle u ovaj centar, bilo je više od 120 maloljetnika. Zbog toga Miraglia zahtjeva zatvaranje evropskih hotspotova. „Ovo mjesto nije napravljeno za duži boravak i krši italijanski zakon o djeci“, izjavio je Miraglia za DW. „Postoji proces koji se mora slijediti prilikom obrade zahtjeva za azil i taj proces se ignoriše upravo kroz hotspotove. Cijeli sistem je ilegalan“.
Sličnog je mišljenja i nekoliko stotina drugih volontera, koji su se nedavno sastali u sicilijanskom lučkom gradu Sabir. Učesnici Foruma su protestovali protiv privremenih prihvatnih centara kao što je hotspot u Pozzallu. Oni smatraju da se ti centri zloupotrebljavaju kao zatvori u kojim maloljetnici i ostali postaju žrtve zlostavljanja i da se tamo zadržavaju na neodređeno vrijeme.
Italijanske vlasti su kao reakciju na proteste izrazile spremnost da 52 maloljetnika iz Pozzalla premjeste u druge centre u Licati. Međutim, aktivisti kažu da je potrebno daleko više od reforme propalog sistema integracije.
Teška situacija, malo vremena
Dok je broj tražilaca azila, koji je u Evropu došao preko „Balkanske rute“ smanjen za 90 posto, njihov broj preko Sjevernoafričke rute ostaje nepromijenjen. Prema riječima Federica Sode, šefa italijanske misije Međunarodne organizacije za migraciju (IOM), od početka godine je u Italiju stiglo 33.000 ljudi. Sličan broj ljudi je stigao i u istom periodu prošle godine.
„S obzirom na ove brojeve moramo pronaći rješenje i stvoriti uslove za promjene“, kaže Soda. Evropske države se moraju suočiti sa daleko većim pitanjima i to sve odjednom u vrlo kratkom vremenu. Evropa ne djeluje dovoljno brzo“.
Soda je pronašao razlog za odugovlačenje u italijanskom procesu prihvatanja tražilaca azila.Tražioci azila na Sjeveroafričkoj ruti dolaze iz različitih zemalja i razloga, što je drugačije u odnosu na sirijske ili afganistanske izbjeglice koje dolaze u Grčku.
Posljedica toga je da italijanske vlasti moraju analizirati svaki slučaj pojedinačno. Osobe koje dugo vremena borave u hotspotovima, nakon izvjesnog vremena napuštaju formalni proces i umjesto toga traže rad na crno, bilo da je riječ o poljoprivredi ili poslovima u urbanim sredinama.
Iz jedne zemlje u drugu
Soda kaže da mnogi ljudi iz Sub-Saharske Afrike napuštaju domove bez konretnog cilja. „Otkrili smo da oni uopšte u prvom planu nemaju Evropu. Kao cilj nemaju Rim ili Berlin. Oni iz jedne države idu u drugu. Često ih krijumčari ljudi ubijede, što je ustvari laž, u bolji život u drugoj državi“.
Tako je bilo i sa Gassamom Saalimom. Ovaj 22 godišnjak je napustio Gambiju, kako bi se zaposlio u Senegalu. Kada nije funkcionisalo, kako je planirao, Saalim je svoju sreću potražio u Maliju, u kojem je radio manje poslove. Upravo preko tih poslova je kasnije preko Nigera i Libije došao na Siciliju. „Dođeš na jedno mjesto i shvatiš da je tu situacija još gora. Nakon toga ideš dalje“, kaže Saalim. Kao veliki navijač AC Milana, Saalem je bio oduševljen time što je došao u Italiju i podnio zahtjev za azil. 19 mjeseci kasnije i dalje čeka odgovor, što je uobičajeno vrijeme čekanja za ljude, koji su u Italiji podnijeli zahtjev za azil.
Nedostatak psihološke pomoći
Bez obzira na sve, bolje je u Siciliji boraviti u prihvatnom centru nego boraviti u Libiji, u kojoj su me dva puta otimale naoružane paravojne formacije, kaže Saalim kojem je neprijatno o tome dalje govoriti. „I kada idem na razgovor povodom zahtjeva za azil, kažem da radije ne bih govorio o Libiji. „Ne želim se vraćati u to vrijeme. Vidio sam prijatelje kako umiru. Među njima je bio i moj najbolji prijatelj. Nisam mogao ništa uraditi kako bi mu pomogao“.
Nedostatak psihološke pomoći tražiocima azila u italijanskim prihvatnim centrima je također jedan od problema koji zabrinjava volontere. Prema riječima Flavi Calò, stručnjaka iz organizacije „Ljekari bez granica“ oko 80 posto ljudi na Sjevernoafričkoj ruti za Italiju je zlostavljano. Ona je za izvještaj koji će uskoro biti objavljen vodila 100 intervjua sa ljudima u italijanskim prihvatnim centrima. Mnogi pokazuju znakove depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja
"Prelazak Sredozemlja je vjerovatno jedno od lakših iskustava ljudi u tim centrima“, izjavila je Calò za DW. „Zbog toga su nam potrebni humanitarni prihvatni centri. Mnogi su iskoristili ove ljude i od njih profitirali“.
Stručnjaci očekuju više izbjeglica
„Italijanski sistem prihvata tražilaca azila ima svoje slabosti“, kaže Soda. Međutim, i veliki broj drugih evropskih država još uvijek nema jasan plan useljavanja i to pet godina nakon ustanka u arapskom svijetu i debate o izbjeglicama koja je nakon toga uslijedila.
Soda smatra da će se broj izbjeglica u narednim decenijama povećati. Samo do 2050. godine se očekuje 200 miliona izbjeglica.
"Ako vjerujemo da će sporazumi kao sa Turskom biti odgovor, onda trebamo tražiti brzo rješenje za dugoročne probleme koji zahtjevaju daleko više razumijevanja“, smatra Soda.