Iranci se nadaju sporazumu Beču

"Pregovori o nuklearnom programu su top-tema za nas", kaže Shahryar i zamišljeno gleda more svjetala u svom gradu. Preko Twittera, koji je inače u Iranu zabranjen, čak i tokom večere zajedno sa svojom prijateljicom Pardis prati šta se dešava u dalekom Beču - i spreman je da o tome govori. Politika je tema o kojoj Iranci vrlo rijetko razgovaraju sa strancima. Ipak, ovdje u parku Bam-e Tehran, na brdu iznad grada i pod pretpostavkom anonimnosti, ovaj 29-godišnjak je spreman da govori potpuno otvoreno.

"Sankcije su nas teško pogodile", kaže. Život običnim ljudima zagorčavaju velika nezaposlenost i inflacija. "Ja sam čak čula da zbog ograničenja u finansijskom sektoru više nećemo moći da uvozimo neke lijekove", kaže Pardis. Sporazum u Beču bi mogao da okonča te probleme, nadaju se njih dvoje.

"Želimo da konačno počne trgovina sa Evropom i SAD" ubacuje se Reza, koji sjedi za susjednim stolom. On potiče sa sjeverozapada Irana i on je poduzetnik. Zbog sankcija je prisiljen da svoje poslove obavlja preko Kine i Rusije. A oni, kako tvrdi, sve masno naplaćuju i nemaju baš uvijek željeni kvalitet. U jesen se u Njemačkoj održava veliki sajam koji ima veze sa branšom u kojoj i sam posluje. Rado bi otputovao tamo i sklapao poslove. "Jednostavno želimo da ponovo imamo dobre odnose s cijelim svijetom", kaže.

Ne po svaku cijenu

Baš kao i ogromna većina ostalih Iranaca Reza želi sporazum u Beču, ali ne po svaku cijenu. "Mi smo spremni da drastično reduciramo naš atomski program i da se podvrgnmo kontrolama", tvrdi on. Ipak, moraju postojati garancije da će zauzvrat odista biti ukinute sve sankcije, a ne da će biti samo zamrznute. Osim toga se mora uzeti u obzir da Barack Obama neće još dugo biti predsjednik SAD: "Mnogi od onih koji najavljuju da će ga naslijediti već su zaprijetili da neće priznati mogući sporazum."

Reza ipak vjeruje da će do sporazuma doći: "Pregovori već dugo traju i niko sebi ne može da dozvoli da se kući vrati praznih ruku."

Tome se nada i Hamid. "Tada će možda u našu zemlju doći i više turista", kaže on. Ovaj 32-godišnjak ima turističku agenciju i posjetiocima pokazuje ne samo veliki bazar i palaču nekadašnjeg iranskog šaha, nego i gradove koji su uvršteni na kartu svjetske baštine: Persepolis i Isfahan. Ipak, proteklih godina nije bilo turista onoliko koliko bi moglo da ih bude. "Ovdje ima toliko toga da se vidi i doživi", kaže, "a mi Iranci smo gostoljubivi ljudi. Ali zbog loših političkih odnosa mnogima i ne pada na pamet da kod nas dođu na odmor."

Nada u reforme

Niloufar, koja je također tu, želi i više od sporazuma u Beču. "Mene je na putu dovde slijedila Religijska policija", priča ova 21-godišnja djevojka koja nosi svijetloplave helanke i mantil - po mišljenju Religijske policije isuviše kratak. Uspjela je da im pobjegne i sada čeka roditelje da joj donesu odjeću koja odgovara strogim propisima Islamske Republike Iran. "Prvenstveno žene ne mogu ovdje da žive u slobodi, ali kada se riješe vanjskopolitički i unutrašnjopolitički problemi naše zemlje, možda se i za nas nešto promijeni."

Nazanin ne može više da čeka na promjene. Ova 31-godišnja žena želi da doktorira u SAD. Ne samo zbog tamošnjih sloboda, nego i zbog toga što bi diploma uglednog univerziteta bitno poboljšala izglede za njenu karijeru. Međutim, zbog loših odnosa je teško dobiti vizu za SAD. Od svojih roditelja ona zna da je prije Islamske revolucije put u SAD bio moguć direktnim avionskim letom i bez vize. "Moj iranski pasoš danas je skoro bezvrijedan", žali se ona. Onaj ko nema dobar posao i pun novčanik dobija u pravilu odbijenicu u ambasadama zapadnih država. Dogovor u Beču bi promijenio dosta toga, nada se ona: "Vrijeme je da odnosi naše zemlje i svijeta ponovo postanu bolji."