Dogovor s Iranom – rješenje bez alternative

SPIEGEL ONLINE: „Kod onih koji su u Teherenu bili spremni na kompromis, na kraju je prevladao utisak da posljednja šansa za dogovor o civilnom korištenju atomske energije, postoji samo dok je na predsjedničkoj dužnosti Barack Obama. Vremena nema mnogo. Obamin predsjednički mandat ističe krajem 2016. godine. Ko zna, možda će ga u Bijeloj kući naslijediti muškarac ili žena koji će imati tvrdokorni stav. Čak i za one koji pozdravljaju kompromis važi sljedeće: Teheran tek treba dokazati da zaslužuje povjerenje koje mu je dato u Lozani. Ali, šta je bila alternativa?“, pita se komentator u internet izdanju magazina Spiegel.

TAGESSCHAU se osvrće na dug vremenski period koji je bio potreban za postignuti dogovor: „Na kraju smo dobili mršav popis glavnih tačaka sa nejasnim detaljima. Naime, o mnogim detaljima će se i dalje voditi pregovori. Za neke to može biti razočaravajuće. Ipak, dogovor je postignut nakon 12 godina pregovora. Sve je uklesano u kamen o koji se tako brzo neće moći spotaći. Za Bliski istok se sada otvaraju sasvim nove perspektive“.

NEUE DEUTSCHLAND smatra da je postignuti dogovor istorijski jer se na horizontu pojavilo nešto što je u regionu dugo vremena bila strana riječ, a to je optimizam.

„Centrifuge za obogaćenje urana još nisu rastavljene, a sankcije još dugo neće biti ukinute. Ipak, signal poslan iz Lozane je mnogo više od samog signala jer se u atomskom sporu s Iranom radi više od pitanja da li će Zapad dozvoliti Iranu, što je sasvim normalno pravo jedne zemlje, da atomsku energiju koristi u mirnodopske svrhe. I mnogo više od od pukog sprečavanja nastojanja pravljenja atomske bombe, što nažalost, mnoge zemlje još uvijek smatraju da se podrazumijeva samo po sebi."

List „DIE WELT“ piše da okvirni sporazum ima i problematične nedostatke. „Upitnici se počinju pojavljivati kada se dođe do poglavlja o ukidanju sankcija. U saopštenju za javnost se lako naslućuje prijetnja da sankcije ponovo mogu biti uvedene. Međutim, odluku o sankcijama donose parlamenti. U EU mora zasjedati 28 parlamenata kako bi odluka bila donešena. To nije samo pitanje političke volje. Također je upitno da li je međunarodna zajednica u praksi dovoljno brza da dođe do političkog dogovora kako bi se izvršio neophodni pritisak u sprječavanju Irana da napravi atomsku bombu. Među nedostacima su kontrola kao i dosadašnje nuklearne aktivnosti iranske vojske. Na ove nedostatke će stručne osobe iz Irana i zabrinutih susjeda u regionu u narednih nekoliko mjeseci obratiti posebnu pažnju."