Sporazum „DA“, ali ne po svaku cijenu

Na početku je Zapad zahtijevao da Iran u potpunosti obustavi program obogaćivanja urana. Osim toga, Iran ne smije proizvoditi rakete koje mogu atomske bombe odnijeti u druge daleke zemlje. Zahtjevi su odavno poznati. Stalne članice Vijeća sigurnosti i Njemačka se u Lausannei prije svega zalažu da se Iran u najmanju ruku godinu dana spriječi da proizvode atomsku bombu. Tako bi se dobilo na vremenu u slučaju eventualnog raskida ugovora, pa bi se moglo reagovati uvođenjem privrednih sankcije ili preduzimanjem vojnih akcija. Međutim, Iran je lukav pregovarač. To je pokazao nedavnim iznenađujućim zaokretom kada je Iran u Rusiju brodovima trebao poslati obogaćeni uran. Osim toga, zemlja često zna prevariti Zapad.

Izgleda da američki predsjednik Obama želi sporazum po svaku cijenu. Odjednom nije ni prijeko potrebno da Iran nuklearni materijal prebaci u Rusiju. I kada je riječ o trajanju ugovora, SAD su očito zadovoljne da to bude 10 godina, dok bi Francuzi da on traje 15.

Obama se bori za vanjskopolitičku uspjeh

Američki predsjednik Obama se u preostale dvije godine mandata bori za svoju vanjskopolitičku ostavštinu. S obzirom na loše uspjehe na vanjskopolitičkom planu nije mu ostalo mnogo prostora za djelovanje. Sjećamo se da Obama ni iz „arapskog proljeća“ niti iz ispružene ruke Kinezima nije uspio otvoriti novo političko poglavlje. Bliskoistočna mirovana misija njegovog izaslanika Johna Kerya se završila katastrofalno, a ono što je ostalo od novog početka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, može se svakodnevno vidjeti u Ukrajini.

Nuaklearni dil s Iranom je posljednji preostali vanjskopolitički prestižni projekat. Međutim, u igri je mnogo toga. Jedan Iran naoružan atomskim oružjem bi mogao poljuljati ravnotežu među dosadašnjim nuaklearnim silama, kojim pored Pakistana, pripadaju Indija i Izrael. Na putu prema iranskoj atomskoj bombi bi se Izrael mogao osjećati opunomoćenim za preventivne vojne udare. Iranski najveći rival, Saudijska Arabija, uradiće sve kako bi postala atomska sila. Iran se kao regionalna sila već postavio u veoma opasnu poziciju i time izazvao sunitsku vodeću silu - Saudijsku Arabiju. Sirija, Irak i Jemen su mjesta na kojim se Iran i Saudijska Arabija bore za prevlast u regionu.

Sporazum s fascinirajućom perspektivom

Sigurno je da sporazum ima potencijal da dinamiku u cijelom regionu Bliskog i Srednjeg istoka promijeni: nabolje, ali i nagore. Međutim, u Bijeloj kući su optimisti u većini. Može se pretpostaviti svijet u kojem nuklearno pripitomljeni Iran može činiti i dobre stvari. Naprimjer: da se pod vodstvom SAD može boriti protiv samoproglašene „Islamske države“. Može se vršiti pritisak na sirijskog diktatora Assada da podnese ostavku, može se odvratiti Hamas i Hezbolah da na Izrael vrše terorističke napade, da pomogne u tome da šiitski Huti u Jemenu priznaju dosadašnjeg predsjednika i jednostavno pomoći u sprječavanju dalje destabilizacije regiona.

Poželjno je da do toga dođe. U međunarodnoj zajednici ponovo prihvaćeni Iran bi, kada je riječ o opasnim regionalnim konfliktima, možda mogao imati konstruktivnu ulogu. To je fascinirajuća perspektiva koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Međutim, sada se mora raditi na sporazumu bez bilo kakvih propusta i jakim inspekcijskim kontrolama i preciznim prijetnjama sankcijama za slučaj da Iran počne ponovo varati. Onaj ko to želi postići ne smije ostaviti dojam da želi sporazum po svaku cijenu.