Građanske ili bošnjačke stranke: između utopije i stvarnosti

Za Jasmina Durakovića, direktora Javne ustanove Bosanski kulturni centar u Sarajevu, te bivšeg novinara liberalnih medija, potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma značilo je promjenu žurnalističkih interesa. Iako je, uz kulturu, kroz višegodišnju karijeru intenzivno pratio politička zbivanja, Duraković je sa krajem rata odlučio da se više neće fokusirati na političke teme. Kao razlog je naveo obesmišljavanje  parlamentarne demokratije i višestranačja u ustavno-pravnom okviru koji je Bosnu i Hercegovinu definirao kao zajednicu dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske – i tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata.

"Oni su kao JUL"

Ipak, u prvim godinama mira se činilo kako su moguće i promjene političke klime i jačanje tada jedine relevantne građanske, multietničke i opozicione stranke – Socijaldemokratske partije BiH koja je, nedugo nakon prekida borbi, imala zastupnike u Općinskom vijeću Gruda, ratnoj prijestolnici Hrvatske Republike Herceg-Bosne, paradržavne tvorevine ugašene potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 1994. godine.

„Ja bih rekao samoproglašene građanske stranke. Jer, ako izuzmemo časne pojedince ili manje skupine unutar njih, one mene u cjelini i pojedinačno podsjećaju na onu stranku bračnog para Milošević, koju su službeno nazivali JUL. Tobože jugoslavenska, fol ljevica, a stvarno režimska. U našem slučaju samo je obrnuto. One su fol probosanske i tobože građanske, a u konkretnom slučaju djeluju kao uigrani SDA-ov partner. One svaki mogući dogovor o izbornim pravilima uvjetuju svojim modelom, koji nazivaju građanskim, jer bi sve drugo, po njima, bila izdaja BiH. Jer oni su kao ekskluzivni građani BiH, dok oni koji se određuju kao pripadnici hrvatskog konstitutivnog naroda nisu građani BiH“, rekao je, pored ostalog, Krešimir Zubak ( „Dnevni list“; 26.01.2022.), posljednji predsjednik spomenute Herceg-Bosne, prvi predsjednik Federacije BiH i bivši član državnog Predsjedništva.

Dok je bio u HDZ-u, Zubak je doživljavan kao neželjeno dijete, mirotvorac koji ima zadatak provesti sporazum kojim značajan dio hrvatskih ratnih dužnosnika nije bio zadovoljan. Kasnije je, kao čelnik Nove hrvatske inicijative, blisko sarađivao sa SDP-om i drugim političkim organizacijama koje danas definira kao lijevo krilo bošnjačke SDA.

Ovaj pravnik rođen u Doboju i školovan u Sarajevu zapravo je u intervjuu za „Dnevni list“ ponovio ono što inače govore i čelnici HDZ-a, te lideri gotovo svih stranaka registriranih u entitetu Republika Srpska.

SDP, Naša stranka i dobitnik Oscara

Odgovor na pitanje o tome jesu li političke organizacije koje se nazivaju građanskim i koje, barem prema strukturi članstva i statutima, jesu građanske, ipak prvenstveno bošnjačke, najbolje je potražiti kroz priču o dvije takve koje čine široku, vladajuću koaliciju u Kantonu Sarajevo. Jedna je SDP, a druga Naša stranka, među čijim osnivačima je i bosanskohercegovački dobitnik Oscara za najbolji strani film – „Ničija zemlja“ – Danis Tanović.

SDP je nastala na ruševinama Saveza komunista BiH zalažući se od svog osnutka za multietničku državu u kojoj će se kolektivna prava štiti preko pojedinačnih. No predratni, a posebno sadašnji ustroj BiH podrazumijevali su pristajanje na poštivanje onoga što se u socijalizmu nazivalo nacionalnim ključem, odnosno podjelu vlasti uz poštivanje konstitutivnih prava tri naroda.

Ne može se reći da socijaldemokrate to nisu pokušali, ali se mora priznati da nisu uspjeli i da su, posljedično, htjeli ili ne, morali odabrati geografski uži ali uvjerljivo najnaseljeniji prostor djelovanja.

Bez obzira na davne vijećnike iz Gruda, ministre ili ambasadore iz Neuma, ta stranka na području nekadašnje Herceg-Bosne nije imala značajnu podršku, ali ni kadrove koji su, osim dobre volje ili ambicija, imali kapacitiranost za ozbiljno djelovanje u vlastitim sredinama i na nivou BiH.

Ni banjalučka organizacija SDP-a nikada nije uspjela postati značajna na lokalnom nivou, a posebno na političkoj sceni RS-a  kojom dominiraju stranke sa srpskim prefiksom i jednakim odnosom prema karakteru rata u BiH, te doživljajem Republike Srpske kao historijske i trajne kategorije.

U suštini, birači u bivšoj Herceg-Bosni i Republici Srpskoj SDP su i prije percipirali kroz adresu sjedišta i činjenicu da ta stranka većinsku biračku bazu ima na teritoriju kojeg je tokom sukoba kontrolirala Armija BiH i na kojem su Bošnjaci u većini.

"Južno od Ivana"

Izbor između uloge vječite opozicije utopijskih ciljeva i pragmatizma koji može rezultirati osvajanjem dijela pozicija u vlasti, za bivšeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžiju nije postojao. Učinio je ono za što je njegov nasljednik Nermin Nikšić optuživao šefa SDA Bakira Izetbegovića: sve južno od Ivana – prirodne granice između Bosne i Hercegovine – prepustio je HDZ-u Dragana Čovića, a cijelu Republiku Srpsku nekadašnjem prijatelju i savezniku Miloradu Dodiku.

Također, korištenjem buga u izbornom zakonodavstvu, Lagumdžija je 2006. godine za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda kandidirao Željka Komšića koji je tada, kao i u dva kasnija navrata, mjesto u kolektivnom šefu države osvojio zahvaljujući glasovima Bošnjaka, ne čineći ništa - dok je još bilo prilike u prvom mandatu – da privuče i relevantan dio hrvatskih glasača.

To što su se u međuvremenu Lagumdžija i Komšić stranački i politički razišli, a SDP promijenio predsjednika, nije nimalo promijenilo percepciju te stranke „južno od Ivana“, sasvim suprotno: SDP se, puno više nego u prvim godinama mira, doživljava upravo kao lijevo krilo SDA.

Sa druge strane međuentitetske linije, ulazak Vojina Mijatovića u tu partiju označio je početak davanja znakova života u RS-u i ništa više. Srpsko političko tijelo dijeli se na one koji podržavaju Dodika i glasače relevantne opozicije koju također čine monoetničke stranke predvođene SDS-om.

Kapilarna korupcija SDA

Svodeći broj političkih protivnika sa tri na jednoga, tačnije jednu – Stranku demokratske akcije – podrazumijevalo je i promjenu narativa, te neophodno podilaženje biračkom tijelu koje, pokazalo se na posljednjim lokalnim izborima, SDA-u manje zamjera monoetničnost garniranu konzervativizmom nego kapilarnu korupciju koju je ta partija dovela do savršenstva.

Naša stranka formirana je 2008. godine a njen prvi predsjednik Bojan Bajić – ujedno prvi i posljednji čelnik neke stranke sa sarajevskim sjedištem i liderovom adresom stanovanja u Republici Srpskoj – zamišljao ju je kao „radikalno ustavnu partiju“, odnosno stranku koja će se slijepo držati ustavnih rješenja, te mijenjati BiH pokazujući da kvalitetni ljudi na čelu Federacije i RS-a mogu promijeniti društveno-političku klimu bez obzira na dejtonske okove. Dobar rezultat na prvim lokalnim izborima na kojima je NS učestvovala i loš na općim, značili su i Bajićev odlazak, te izbor sarajevskog advokata Dennisa Gratza za njegovog nasljednika, ali i transformaciju NS u klasičnu socijal-liberalnu partiju koja, kao i SDP, jedva postoji ili ne postoji izvan područja sa bošnjačkom većinom.

Posljedično, za srpske i hrvatske kadrove Naše stranke, baš kao i za one iz Socijaldemokratske partije, glasaju mahom pripadnici najbrojnijeg naroda kojima su jednako bitni dojmovi o kandidatima i njihov ratni angažman.  

SDA su puno bliži Dodik i Čović nego SDP i NS

Građanske i opozicione stranke u Sarajevu godinama su se od SDA razlikovale u odnosu prema korupciji i zagovaranju Bosne i Hercegovine kao zajednice ravnopravnih građana a ne isključivo naroda. Prvi dio te agende od SDP-a i NS-a preuzele su Narod i pravda i Savez za bolju budućnost – političke organizacije osnovane od SDA-ovih disidenata – a drugi upravo Stranka demokratske akcije, monoetnička partija koja gubitak dijela birača pokušava kompenzirati preuzimanjem tuđih.

Ne znači to, naravno, da SDP i NS više nemaju razloga za postojanje, ali znači pronalaženje novog narativa što je, realno, teško moguće. Jednostavno, sve ono što žele čuti bošnjački glasači, ne podnose srpski i hrvatski, dok je ono što bi njih privuklo najefikasnije sredstvo u odbijanju bošnjačkih. U tom začaranom krugu građanske, bosanskohercegovačke stranke mogu egzistirati, ali teško da mogu nešto značajnije postići.

Za stvarno mijenjanje društva treba biti dio vlasti, a do toga se u sadašnjem vremenu i dejtonskom kontekstu ne može doći idealnom formulom prema kojoj je BiH „i bošnjačka i srpska i hrvatska“ – podjele su, naime, i duge i duboke i definirane ratom – već samim fokusiranjem na dio birača, u konkretnom slučaju bošnjačkih, a to posljedično izaziva i srpsko-hrvatsku recepciju građanskih stranaka kao etničkih bez obzira na njihove nazive, namjere, statute, strukturu članstva...

Surova stvarnost izaziva još nešto: iznuđenu ili željenu - svejedno je jer su posljedice iste – bliskost sa Izetbegovićevom SDA. Dakle, partijom kojoj su suštinski puno bliži Milorad Dodik i Dragan Čović nego svi iz SDP-a i NS-a, samo što ona to ona želi priznati.

Posebno u izbornoj godini poput ove.  

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu.