Govor mržnje u Bosni i Hercegovini

„Crnčugo, ciganko, ubij se, ubij se“, riječi su vršnjaka jedanaestogodišnje Sache Ferrer, djevojčice kubanskog porijekla koja živi u Bosni i Hercegovini (BiH). Ika Ferrer Gotić kaže da njena kćerka Sacha već šest godina nailazi na razne uvrede, verbalno omalovažavanje i fizičke nasrtaje, zbog čega je nekoliko puta mijenjala škole. 

Iako je već mnogo puta istupala u javnosti ukazujući na ovaj problem, Ikin vapaj shvaćen je ozbiljno tek nakon što je Sacha pokušala počiniti samoubistvo. „Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo. Na osnovu ovog slučaja, donesena je odluka o načinu postupanja, odnosno, precizirano je da školska uprava snosi odgovornost u slučaju nasilja i govora mržnje. No, to je naišlo na negativnu reakciju škole iz koje sam potom ispisala dijete. Nisu bili spremni preuzeti odgovornost za događaje u školskom dvorištu. Roditelji zato moraju dobro razmisliti o tome kome ostavljaju svoje dijete. Kasnije su pokrenute i neke inicijative u Federalnom parlamentu“, kaže Ika Ferrer Gotić.

Veličanje ratnih zločina

U slučaj su uključeni policija i služba za socijalni rad, ali je nakon ispisa Sache iz škole „sve stalo“. „Osim ljudi, roditelja i savjesnih građana, država zbog korupcije u obrazovnom sistemu nije spremna pružiti podršku ugroženoj djeci i roditeljima. Naprotiv, krivica se prenosi na žrtvu i roditelje, što je u civiliziranim i naprednim društvima davno prevaziđeno i zabranjeno“, kaže naša sagovornica.

Nažalost, govor mržnje u BiH nije rijetka pojava. Prisutan je u politici, medijima, na društvenim mrežama, sportskim i drugim manifestacijama, uz parole poput „Nož, žica Srebrenica“, kojima se veličaju najteži ratni zločini. U BiH su govor mržnje i prijetnje u javnim istupima koristili i visoki politički zvaničnici. „Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje“, govorio je Radovan Karadžić najavljujući rat u BiH.

Govor mržnje kao „simbioza nepismenosti i nemuštosti" u medijima

Nakon rata, govor mržnje u BiH se manifestirao i kroz negiranje genocida i drugih presuđenih ratnih zločina, a potom i prava na izučavanje grupe nacionalnih predmeta u školama i upotrebu imena maternjeg jezika. Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik je govorio da je za „RS neprihvatljivo da joj sude sudije muslimani", dok je ordenjem odlikovao najsurovije ratne zločince. Posredstvom medija, poruke su stigle do krajnjih korisnika izazivajući željeni efekat.

Kolumnista banjalučkog portala „Buka“ Dragan Bursać kaže da je govor mržnje „simbioza nepismenosti i nemuštosti u medijima, na društvenim mrežama i lokalnim politikama“. „Dabome, drugačije je artikulisan i izražen, ali uvijek ga karakteriše ta apriorna isključivost i vrijeđanje. Svi oni koji se koriste govorom mržnje znaju da neće biti sankcionisani. A, nedostatak sankcija, nažalost, dodatno truje javni prostor u BiH", kaže Bursać za Deutsche Welle.

Društvene mreže

Novinar sarajevskog „Oslobođenja" Đorđe Krajišnik smatra da je liberalizacija javnog prostora, tačnije pomijeranje sfere masovnog informiranja na internet i popularne društvene mreže, u potpunosti izmijenila i pitanje govora mržnje. „Svojevrsna anonimnost i mogućnost kreiranja profila pod lažnim imenima, na forumima i društvenim mrežama otvorila je prostor za različite mogućnosti ispoljavanja negativnog i prijetećeg sadržaja. Međutim, internetski prostor u slučaju BiH ni u kom pogledu ne bih razdvajao od onoga što su zvanični, mainstream mediji. Budući da još uvijek većina bh. stanovništva njeguje kulturu tradicionalnih medija (radija i televizije), sve ono što se putem tradicionalnih elektronskih medija prenese uspostavlja se kao izvjesna inicijalna kapsula za reakcije na društvenim mrežama i forumima web portala", kaže Krajišnik za Deutsche Welle. 

On vjeruje da je u BiH razvijena i mreža „botova" koji za potrebe političkih stranaka orkestrirano proizvode netrpeljivosti i sukobe na društvenim mrežama. „U konačnici, čini mi se da su društvene mreže i slični mediji samo prostor na kojem se u doslovnom smislu reflektiraju svi vještački kreirani sukobi u BiH, te da se i internet danas koristi prije svega za zastrašivanje i manipulaciju strahom", kaže Krajišnik.

Poruke vjerskih poglavara

Govora mržnje ima i u obraćanjima vjerskih poglavara. Urednik Religijskog foruma BHRT-a Dejan Garić, ipak, primjećuje da je posljednjih nekoliko godina retorika vjerskih lidera „ublažena". „U ratnim, i prvim poratnim godinama, još su bili redovni istupi koji su se lako mogli okvalifikovati kao govor mržnje, u kome se upozoravalo vjernike na 'one druge' i na opasnosti koje potiču od onih koji vjeruju drugačije. Danas, dvije decenije kasnije, takve riječi su ipak izblijedile i donekle ublažene, ali još nisu potpuno nestale. U istupima vjerskih lidera valja razlikovati one koji su globalno prepoznatljivi, vjerske vođe na nacionalnom nivou, od onih koji djeluju na lokalnom nivou, lokalnih paroha, imama i župnika. Na nacionalnom nivou jasan je pomirljiv ton, koji javno poziva na suživot, dok na lokalnom nivou još uvijek imamo govore koji ne priliče uvijek duhovnim vođama, onima koji bi morali pružati primjer", kaže Garić za Deutsche Welle.

Ono što je danas najprimjetnije, jesu istupi vjerskih lidera prilikom velikih praznika, značajnih događaja i izbornih ciklusa. „Iza nas su upravo obilježeni praznici u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, uz koje su izrečene i prigodne poruke. Nije u njima bilo govora mržnje, ali ipak su kroz njih provučene i note netolerancije i rečenice kojima nije mjesto u takvim prigodama. Možda je to i primjetnije van granica BiH, kod nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića, koji u svojoj preduskrsnoj poruci svu pažnju pridaje nedavnoj deklaraciji o zajedničkom jeziku, proglašavajući je i pripremom za 'političke i vojne osvajačke pohode', upirući prstom u neistomišljenike."

"Slično se može primjetiti i u vaskršnjoj poslanici Patrijarha srpskog Irineja, koji već nakon nekoliko uvodnih rečenica uvodi temu o abortusu, prozivajući nevladin sektor, nazivajući ih 'vajnim borcima za ljudska prava', i poput prethodnog primjera, prijeteći upozorava. Neizostavna je i politička teza o Kosovu kao neodvojivom dijelu Srbije. Podsjetimo se i prošlogodišnjeg direktnog poziva reisu-l-uleme Huseina Kavazovića uoči lokalnih izbora da se ne smije dopustiti da 'vlah' bude načelnik Srebrenice", ističe Garić.

Naš sagovornik tvrdi da su pomenuti slučajevi samo „kapi u moru" sličnih primjera u kojima možda nema direktnog govora mržnje onako kako ga udžbenički zamišljamo, ali kroz koje se iznova provlači netolerancija i otpor prema neistomišljenicima, pripadnicima drugih nacija, religija i kultura. Sve to, kako ističe Dejan Garić, još uvijek nije ona istinska duhovnost koja izvire iz stranica Kur'ana i Biblije, u kojoj su svi ljudi braća, u kojoj se okreće drugi obraz, i u kojoj se izričito kaže „ljubi bližnjeg svog kao samog sebe“, pri čemu se ne naglašava da taj bližnji mora vjerovati, misliti i govoriti onako kao i mi.