Generacijska (ne)solidarnost na talijanski način

Jedna poznata radio emisija u Italiji se zove (aludirajući na naziv jednog poznatog filma) „No country for young men". Ovaj naziv ne čudi ako se u obzir uzme gospodarstvo koje je već godinama na silaznoj putanji i koje kao takvo mladima u zemlji ne pruža nikakvu perspektivu. Stopa nezaposlenosti među mladima u Italiji je već godinama iznad 30 posto. Samo 2015. je preko 50.000 mlađih od 40 godina iselilo iz zemlje. Pola njih u džepu sa sveučilišnom diplomom.

„Italija gubi svoje mlade talente" smatra Luca Paolazzi, iz uprave udruge poslodavaca Confindustria. On je uvjeren da iseljavanje Italiju stoji najmanje jedan posto gospodarskog rasta godišnje. „Mi govorimo o istinskoj krizi". 

„Granica proračuna"

Vlada umjerene ljevice premijera Paola Gentilonija je prepoznala problem i pokušava uzvratiti protumjerama. U nastupajućem proračunu su predviđene mjere koje bi poduzeća poticala na zapošljavanje mladih. No: „Imajući u vidu granice proračuna ostaje jako malo sredstava za daljne državne izdatke", kaže ministar gospodarstva Pier Carlo Padoan. On je istodobno obećao da će se nezaposlenosti kod mladih tematizirati tijekom rasprave o proračunu.

S jedne strane se razmišlja o smanjenju socijalnih davanja za novozaposlene čime bi se smanjili i troškovi za poslodavce a istodobno se razmišlja i o slanju pola milijuna zaposlenih u javnim službama u prijevremenu mirovinu kako bi se oslobodila radna mjesta za mlade.

Predizborni pokloni?

No kritičari planiranih mjera strahuju da bi poslodavci isto tako mlade uposlenike mogli otpustiti u trenutku kada postanu prestari za socijalne pogodnosti. Mnogima ove mjere „smrde" i na puke predizborne poklone za mlađe biračko tijelo. Sljedeće godine se u Italiji održavaju parlamentarni izbori, a Gentilone i njegova vlada žele ostati na položaju. 

Jedna savjetnička tvrtka je početkom godine predložila da se dobrostojeći umirovljenici u Italiji oporezuju i od tog poreza financiraju mjere zapošljavanja za mlade. „To nije samo etički nego i socijalno-ekonomski smislena mjera", stoji u objašnjenju.

S 48 još u „hotelu mama"?

Ista savjetnička tvrtka je izračunala da starosna dob u kojoj Talijani postaju financijski neovisni od roditelje konstantno raste. 2004. Talijani su napuštali roditeljsko „gnijezdo" s 30, 2020. će ga napuštati s 38, a 2030. tek s 48 godina što je za demografski razvoj zemlje katastrofalno.

„Mnogi danas još, u starosnoj dobi kada su njihovi vršnjaci na sjeveru Europe već zaboravili kako izgleda roditeljski dom, ostaju kod roditelja jer je to društveno prihvaćeno. Dodatno još zarađuju nešto na crno i tako to nekako ide", objašnjava Alessandro Rosina, profesor na odsjeku za demografiju Katoličkog sveučilišta u Milanu.

Enzo Lattuca je s 29 godina najmlađi poslanik u parlamentu. I on svjedoči o iseljavanju i kaže da se jedna trećina njegovih nekadašnjih kolega iz gimnazije iselilo iz Italije. No, on je istodobno protiv politike „stari protiv mladih". „Ne mislim da je jedini način da se mladima poboljša život tako da se starijima pogorša", kaže Lattuca, stranački kolega premijera Gentilonija.

Staro protiv mladog

Talijanski sindikati su sličnog mišljenja. I kritiziraju namjere podizanja starosne dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina starosti. Istodobno od vlade traže mjere za poticanje budućih generacija umirovljenika. 

No, ima li u državnom trezoru novca za sve te želje? Iako se talijansko gospodarstvo počelo lagano oporavljati nakon krize, zemlja još uvijek sjedi na ogromnom dugu. Prostora za nova državna zaduženja je malo. „Kada je prekrivač prekratak, teško da će svima biti toplo", kaže slikovito Massimiliano Valerii, direktor instituta za socijalna istraživanja Censis. On ukazuje ne drastične demografske promjene. „Činjenica da danas u društvu imamo sve manje mladih i da oni postaju politički nerelevantni. Žalosno je da stariji građani koji se bore za svoje mirovine imaju više utjecaja nego mladi koji se bore za svoja radna mjesta", zaključuje Valerii.