Italija – dugo čekanje na budućnost

Nalazimo se ispred najvećeg izbjegličkog centra u Evropi. 9:30 ujutro. Oko stotinu muškaraca, žena i djece na suncu čekaju autobus koji svakog jutra vozi za Mineo. Ovaj manji gradić je od izbjegličkog centra udaljen oko deset kilometara. Autobus je pored bicikla jedina veza između izolovanog izbjegličkog kampa i sicilijanskog stanovništva.

Dugo čekanje na odluku o azilu

U bivšoj vojnoj bazi koja sada služi kao izbjeglički centar smješteno je oko 2.900 tražilaca azila. U ovim objektima su ranije bili smješteni američki vojnici. Bodljikava žica oko baze je ostala. Jedini ulaz u centar i dalje čuvaju vojnici naoružani automatskim puškama.

"Ovdje dobijamo dovoljno hrane i svako ima svoju sobu”, kaže Fabrice* iz Obale Slonovače. Izbjeglicama je na raspolaganju i sportski teren. Raditi ne smiju. Najveći problem im je dosada. Fabrice je prije dvije godine preko Sredozemnog mora došao u Italiju. Od tada još uvijek čeka odgovor na zahtjev za azil. „Dugo čekanje je teško, ali nam ništa drugo ne preostaje“, kaže Fabrice i sliježe ramenima. „Sve dok ne dobijem papire u Italiji ne mogu početi novi život“, objašnjava.

„Spas“ muslimana u katoličkoj zajednici

12:00 u crkvenoj zajednici Sant'Egidio: Karamo Cassey također zna šta znači dosada i dobro je podnosi. Prije nego što je saznao da li smije ostati u Italiji, Karamo je godinu i po dana živio u izbjegličkom centru pored Mineoa. Danas u crkvi u Catani priprema zajednički ručak. Na jelovniku je piletina s rižom. „Afrikanci to rado jedu", kaže 23. godišnji Gambijac. Caseey je o katoličkoj zajednici prvi put čuo od učitelja italijanskog jezika u izbjegličkom centru. Cassey je musliman koji praktikuje vjerske obrede. Bez obzira na to crkvena zajednica ga je primila raširenih ruku. „Za mene je to bio spas", kaže Cassey.

Zajednica Sant'Egidio je 2013. godine počela pozivati beskućnike, stare i stanovništvo srednje klase na zajednički dnevni ručak. Od tada  su članovi zajednice i migranti obnovili porušenu kuću pored crkve. Polovinom augusta je crkva organizovala trodnevni ljetni kamp za migrante sa Sicilije.

Caseey je bio jedan od prvih migranata koji je prisustvovao zajedničkom ručku i slavlju u Catani. „Zajedništvo mi je puno pomoglo kada sam još bio u izbjegličkom centru i kada nisam znao šta će biti sa mnom“, kaže Caseey. U međuvremenu se zaposlio i iznajmio stan. Bez obzira na to i dalje skoro svakodnevno dolazi u crkvu. Porodicu nije video otkako je kao 18 godišnjak napustio Gambiju. "Sant'Egidio je sada moja nova familija", priča.

Broj izbjeglica u opadanju

16.00 u luci Catania. Ovdje za migrante, kao što su Karamo Caseey i Fabrice koji su spašeni u Sredozemnom moru, počinje dugo čekanje na budućnost u Evropi. Veliki bijeli šatori na pristaništu su sada prazni. Do samo prije nekoliko sedmica su pripadnici Frontexa ovdje skoro svako jutro uzimali otiske pristiju novopridošlih izbjeglica. Otkako italijanska vlada podržava libijsku obalnu stražu broj migranata u Italiji se znatno smanjio.

Za Marca Rotunna iz UNHCR-a to ne ukazuje na mogući kraj izbjegličke krize jer je „ove godine došao isti broj izbjeglica kao i prošle godine”. Italija je napravila pomake u zbrinjavanju migranata. Rotunno smatra da EU snosi odgovornost za pronalaženje rješenja izbjegličke krize. Članice EU-a su prije dvije godine odlučile da 39.600 izbjeglica iz Italije rasporede u druge zemlje. Međutim, novi krov nad glavom je do sada našlo samo 8.000 izbjeglica. Kad bi druge zemlje EU prihvatile izbjeglice, Italija bi u znatnoj mjeri bila rasterećena, smatra stručnjak UN.

U tom slučaju bi Italija imala kapacitete da obradi zahtjeve za azil koji su se nagomilali u posljednjih nekoliko godina i podstakla integraciju izbjeglica koje se već nalaze u zemlji. „Ovdje apsolutno nedostaje volja drugih država", kaže Rotunno. „Neke odbijaju čak da prime i mali broj izbjeglica". Sve dok se ne završi spor u EU, migrantima koji u italijanskim lukama nalaze sigurno tlo pod nogama, prije svega je potrebno jedno, a to je: mnogo strpljenja.

* ime promijenjeno