Frljić: "Bosna je odredila moj pogled na svijet"

Za berlinski teatar Maxim Gorki je gostovanje Olivera Frljića premijera. 41-godišnji Frljić je u njemačkom glavnom gradu dosada  svoje predstave prikazivao uglavnom  u teatru „HAU“. Berlinska publika je tamo mogla vidjeti jednu od njegovih kontroverznih predstava „Naše nasilje i vaše nasilje". Ovo pozorište je naime bilo jedan od inicijatora ovog međunarodnog projekta nekoliko evropskih pozorišnih kuća, među njima i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca  iz Rijeke, čiji je Frljić intendant od septembra 2014. godine.

„Kletva" u Berlinu nakon burnih reakcija u Poljskoj

Pozorište „Maxim Gorki“, koje je više puta od njemačke pozorišne kritike proglašavano njemačkim teatrom godine je hrvatskog, ili kako se u nekim njemačkim medijima navodi, bosanskog reditelja, pozvalo u Berlin nakon burnih reakcija poljske javnosti povodom prikazivanja predstave „Kletva“. Neki poljski mediji su ovaj komad, zasnovan na tekstu poljskog autora Stanislava Vispianjskog iz 19. stoljeća, okarakterisali kao „granatu bačenu u poljsko društvo“. On tematizira složeni odnos poljskog naroda sa Katoličkom crkvom. Po mišljenju klerikalaca predstava vrijeđa vjerska osjećanja i nacionalni ponos Poljaka, tamošnje državno tužilaštvo je pokrenulo istragu zbog navodnih „bogohulnih scena“.

Provokacija kao kazališni izražaj obaveza umjetnika

Za Olivera Frljića ovakve reakcije nisu ništa novo, više njegovih predstava je izazivalo zgražanje, osudu, nerazumijevanje, demonstracije. Posljednje su bile u Splitu krajem aprila ove godine povodom prikazivanja komada „Naše nasilje i vaše nasilje" u tamošnjem Hrvatskom narodnom kazalištu, kojem kritičari  također, između ostalog, predbacuju „bogohulne scene“. Predstava se bavi izbjegličkom krizom u Evropi i postavlja brojna neugodna pitanja: između ostalih: „Koliko su Evropljani  svjesni da njihovo blagostanje ovisi o hiljadama mrtvih na Bliskom Istoku? Ili oplakujemo li jednako žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu, kao i onih u Bagdadu?" Za Frljića su ovo legitimna pitanja sa kojima umjetnik mora suočiti javnost, provokacija je jedan od načina. „Ja nisam a priori  išao za provokacijom, ali moram tražiti neki novi jezik, koji može artikulirati probleme oko nas. Ukoliko društvena stvarnost nema problema sa kazalištem, onda to kazalište ništa ne valja", smatra on.

Njemačka možda novo „samonametnuto izgnanstvo"?

Zbog svog rada je Frljić u Hrvatskoj skoro persona non grata. Od septembra 2014. godine, otkako je postao intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci je, priča, njegov život postao nepodnošljiv. Hajka na mladog reditelja, koja je po njegovim riječima orkestrirana od samog političkog vrha, ne prestaje, fizički napadi, provala u stan, prijetnje smrću. Stoga razmišlja da napusti Hrvatsku. U Mannheimu upravo radi jednu predstavu posvećenu ovoj temi, da li pod takvim okolnostima treba živjeti u jednoj zemlji i boriti se za nju.„Ja sam apatrid, zemlja nije ono što me legitimira“, ističe Frljić.

U Njemačkoj njegove predstave izazivaju uglavnom pozitivne kritike i veliku pažnju. Komad „Balkan macht frei" je proglašen jednom od najboljih teatarskih predstava 2015. godine. Njemačka kao novo „samonametnuto izgnanstvo? Možda. Oliver Frljić međutim sumnja da će u eri Trumpa, Erdogana, Orbana nova „politička paradigma“ postati tako jaka, da nigdje u Evropi i šire neće biti mjesta gdje bi se mogao skloniti od diskriminacije i različitih drugih vrsta segregacije.

Bosna ostala u srcu

U Bosnu i Hercegovinu se, kaže, vrlo rada vraća, mada je i u Sarajevu bilo protesta zbog prikazivanja predstave „Naše nasilje i vaše nasilje" u okviru MESS-a. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih, MESS-ovog Zlatnog lovorovog vijenca za predstavu „Otac na službenom putu". Na 10. festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici 2011. je dobio nagradu za najbolju režiju za predstavu „Kukavičluk“. „Nagrade su kao hemoroidi. Prije ili kasnije svatko ih dobije“, citira Frljić provokativno velikog francuskog režisera Jean-Luc Godarda, mada im se ipak raduje. Radovao bi se više kad bi narodi bivše Jugoslavije birali neke druge vođe. „Ovi što su sad na vlasti se u uređenim demokratskim državama ili ne bi bavili politikom ili bi bili u zatvoru". Nije jugonostalgičar, što mu se u Hrvatskoj stalno predbacuje, ali se rado sjeća multikulturalnosti bivše Jugoslavije, naročito BiH, u kojoj je proveo djetinjstvo. „Bosna je odredila moj pogled na svijet kasnije, zbog toga mi je bilo teško u Hrvatskoj, gdje se za mene preko noći srušio jedan sistem vrijednosti i gdje je pitanje šta si, koje vjere, nacije, postao glavni kriterij. To nikada neću akceptirati i spreman sam da za svoj sistem vrijednosti platim cijenu, ma kako visoka ona bila."