Evropski haos se nastavlja

„Još jedna ovakva pobjeda i mi smo izgubljeni“, mislili su mnogi evropski političari nakon izglasavanja izbjegličke kvote po većinskom principu na samitu ministara unutrašnjih poslova EU-a. Vječno natezanje o preuzimanju očajnih ljudi koji su morali okrenuti leđa ratu i bijedi u svojim domovinama je sramotno. Pri tome su dogovorene brojke odavno čista besmislica jer se računa da će samo u Njemačku do kraja ove godine doći pet puta više izbjeglica od planiranog broja. Uzvišene evropske ideje su kroz obnovljeno jedinstvo o nejedinstvu dobile prigušivač čije posljedice niko ne može predvidjeti.

Ovo nije prvi put u istoriji EU da nacionalni interesi različitih vrsta torpediraju neophodnu solidarnost zajednice. Velika Britanija, Francuska i Njemačka su u prošlosti prednjačile s dobrim primjerima.

Kvartet „loših“

Četiri nove članice EU su se usprotivile. Na čelu je mađarski premijer Viktor Orban u čijem bi interesu u stvari trebale biti kvote jer bi Mađarska nakon snažnog priliva izbjeglica u posljednjih nekoliko mjeseci tako dobila potporu drugih članica. Poljska i baltičke zemlje su bile prve koje su se usprotivile uvođenju kvota. Međutim, kratko nakon toga je došlo do pragmatičnog zaokreta i odjednom su svrstane među „dobre“ u Evropi.

Kvartetu „loših“, koji su glasali protiv uvođenja kvota, pored Mađarske, pripadaju Rumunija, Slovačka i Češka. Rumunski predsjednik Klaus Iohannis je propustio veliku šansu da se predstavi kao uvjereni Evropljanin. Umjesto toga je zbog krhkog mira u vlastitoj kući u Bukureštu, sitničavu igru autohtonih nacionalista odnio u Brisel. Slovački premijer Robert Fico je štoviše najavio tužbu Evropskom sudu. I njegov češki kolega Bohuslaw Sobotka se bori protiv uvođenja kvota, ali se odriče tužbe. Za razliku od Slovačke, Češka i Rumunija će ipak na kraju poštovati odluku.

Različiti standardi života

Argument „loših“ bi, međutim, Brisel morao prihvatiti: nije u redu da se zahtjevaju isti standardi u odnosu prema izbjeglicama i tražiocima azila bez da se ostvare jednaki životni standardi za građane u svim zemljama EU. U cijeli paket koji je trebao biti dogovoren trebalo je svakako staviti i zajedničku finansijsku i privrednu politiku. Jer prevelike su razlike između bogatih i siromašnih zemalja u zajedničkoj evropskoj kući. Želi li stara evropska jezgra postići da njena politika bude prihvaćena u svim evropskim zemljama, moraju se i problemi malih u novim zemljama članicama isto tako ozbiljno shvatiti kao i problemi vlastitog stanovništva.

EU je posrnula i kod krize u Grčkoj. Izbjeglička kriza sada oštećene strukture gura na rub ponora. Bilo bi neodgovorno u centar evropske politike staviti sigurnost vanjskih granica i masivno povećanje pomoći za područje oko Sirije i pri tome zanemariti stanje u vlastitoj kući. Posljedice takve politike su prepoznatljive: sve više ljudi okreće leđa takvim političkim elitama, nepovjerenje i bijes se šire, a populistička i ekstremistička strujanja jačaju. Kriza demokratskog poretka je zadnje što je sada potrebno EU. „Možemo mi to“ je parola s kojom njemačka kancelarka Angela Merkel motiviše svoje partnere. Međutim, izgleda da niko ne zna kako će to funkcionisati. Pogotovo ne nakon posljednjeg samita EU. Evropski haos ulazi u drugi krug.