Ranjena Evropa bez rješenja za krizu

Ispred zgrade Evropskog savjeta u Briselu stoji skulptura „Evropa na biku“ – ona bi trebalo da simboliše dinamičnost, ali sada sasvim pristaje uz sliku nestabilnosti. Tkivo Evropske unije ima duboke pukotine. Zajedništvo je poljuljano. Unija djeluje haotično. Neočekivana navala stotina hiljada preko granica, ljudi koji djeluju nezadrživo uprkos paničnim kontrolama i podignutim ogradama, survala je EU u egzistencijalnu krizu. Često zagovarane vrijednosti poput vladavine prava, ljudskosti i solidarnosti urušavaju se brže nego što su mnogi očekivali.

Orbanova poenta

Na posebnom samitu Evropske unije koji je završen u sitne sate, šefovi država i vlada očigledno su se uzdržali od međusobnih optužbi. Nesuglasice su svedene na nivo činjenica – ali kriza nije riješena. To je priznao i predsjednik Evropskog savjeta Donald Tusk. Južne države se žale jer smatraju da ih sjeverne članice EU svjesno ostavljaju usamljene na frontu. Istočnoevropske države se osjećaju zaobiđeno jer će protiv volje svojih vlada morati da prime dio izbjeglica iz Grčke i Italije. Mađarska smatra da joj Grčka nameće probleme tako što samo propušta izbjeglice. Velikodušni stav Angele Merkel u stilu svi-su-dobrodošli oštro se kritikuje kao prizivanje još većeg broja izbjeglica. I to ne kažu samo Mađari, već i Donald Tusk.

Većina država pokušava da otvori koridor, sve dok izbjeglice ne stignu na konačno odredište, u Njemačku, Austriju, Švedsku. Evropsko pravo se u međuvremenu u nekim državama ne poštuje. Dablinska pravila, način na koji se odlučuje o azilu, granice bez kontrole u Šengenu – sve se tumači ili krši kako je kome volja. Tako ne može dalje.

Mađarski premijer Viktor Orban diskvalifikuje sebe ksenofobičnim populizmom, ali postoji jedna stvar gdje je u pravu: utvrđivanje spoljnih granica EU je preduslov da unutar EU postoji sloboda putovanja. Kako su spoljne granice trenutno porozne, šengenska slobodna putovanja sve će više biti dovođena u pitanje. Orban tvrdi da svojom ogradom štiti granice čitave EU i time zapravo čini uslugu ostalim državama članicama. Nažalost, nije potpuno u krivu.

I Grčka, Bugarska i Španija imaju žice na svojim granicama, koje djelimično nadgleda i Fronteks. Gonjen svojim nacionalističkim porivima, Orban pretjeruje. Na granicama Mađarske za izbjeglice ne važe ni osnovna ljudska prava. Ali i druge vlade ne vode računa o pravima izbjeglica. Grčka se o tim ljudima uopšte ne brine. Divlji kampovi u Hrvatskoj su jednako loši. Stanje u Kaleu, Briselu i drugim divljim logorima širom EU nisu ništa bolji. Nema svrhe upirati prstom u drugog.

Jalove ideje

Samit EU je možda doprinio blagoj relaksaciji zatrovane atmosfere, no izbjeglicama to ništa ne pomaže. Avanturistički je najavljeno da će do kraja novembra nići ogromni prihvatni centri u Grčkoj i Italiji, kako bi prihvat izbjeglica tekao uređeno. Pretpostavka je da spoljne granice dihtuju potpuno, kako bi ulazak u EU bio moguć samo preko tih nekoliko punktova. To je ogroman posao i traži zajednički nadzor granica. Ako je tako nešto uopšte moguće, potrajaće godinama – treba ubijediti članice EU da se odreknu suvereniteta nad svojim granicama.

Baš je fina i ideja da se bori protiv samih uzroka izbjegličke krize: ratnih sukoba na Bliskom istoku ili siromaštva u Africi. Samo, evropski političari godinama fantaziraju o borbi protiv uzroka bez vidnog uspjeha.

Ostala je odluka da se Ujedinjenim nacijama i zemljama u kriznom regionu pošalje makar toliko novca da izbjeglice u Turskoj, Jordanu, Libanu i Iraku ne moraju da gladuju. Takva pomoć bi trebalo da se podrazumijeva. Skandalozno je što EU tek sada reaguje na dramatične apele UN-a. Prekasno, ali dobro je da je Brisel ipak reagovao.

Pravo rješenje izbjegličke krize nije na vidiku. „Možemo mi to“, opet je rekla kancelarka u Briselu. Ali kako? To nije rekla.