Ingo Schulze: "Zaštita i podrška izbjeglicama"

Višestruko nagrađivani pisac Ingo Schulze sve više zauzima stav u pogledu odnosa prema izbjeglicama. On sve više kritikuje izbjegličku politiku EU a u intervjuu za DW govori i o apelu za bolje pravo na azil, koje je iniciralo Udruženje njemačkih književnika PEN.

Deutsche Welle: Gospodine Schulze, šta za vas znači gostoprimstvo?

Ingo Schulze: Imate pravo, u širem smislu prihvat izbjeglica ima veze sa gostoprimstvom, ali gost je po pravilu neko ko dobrovoljno dolazi u posjetu, ko je planirao put i ko se pripremio da Vas posjeti. Izbjeglica je prinuđen na dolazak i to su ljudi koji su u iznimnoj i opasnoj situaciji. I tu se radi o odgovornosti za prihvat izbjeglica koju ima pojedinac ili država.

Skupa s drugim kolegama ili članovima predsjedništva PEN-a Vi ste u ponedjeljak Ministarstvu unutrašnjih poslova u Berlinu uručili apel, koji je potpisalo 1.000 pisaca iz cijelog svijeta i u kojim se zalažete za prava izbjeglica. Šta očekujete od međunarodnog angažmana?

Neophodno je da političari, koje smo mi izabrali, jasno čuju naše želje i očekivanja. Mi kao građani Evrope moramo imati više odgovornosti za one kojima je potrebna naša zaštita i pomoć. Ovako, kako stvari do sada funkcionišu, ne može dalje. To mora reći što više ljudi na što više mjesta. Protivnici bolje politike prema izbjeglicama artikuliraju se tako što postaju glasni i vrše napade. To se ne može tek tako prihvatiti i prepustiti policiji i pravosuđu.

"Ko želi u Evropu, riskira život"

Iz sadašnje perspektive nezamislivo je da je u nacističko vrijeme samo nekoliko zemalja bilo spremno da prihvati jevrejske izbjeglice. Danas smo medijalni svjedoci masovnog umiranja izbjeglica u Sredozemlju. Zašto ne pomognemo tim ljudima?

Danas situacija nije takva da su odgovorni ljudi zli i da zato ukidaju novac za Obalsku stražu i mjere spašavanja. To je volja i želja politike a samim tim i onih koji biraju nosioce takve politike da se izbjeglicama što je moguće više oteža dolazak u Evropu. Onaj ko želi u Evropu, riskira svoj život. Mi to možemo podnijeti samo ako to potisnemo. Zamislite samo da izlažete svoju familiju riziku da se utopi, pri čemu je čamac ili brod cilj za koji, kako bi ga ostvarili, mnogi izgube zdravlje ili život. Tkava misao je nepodnošljiva. Dakle mi to potiskujemo, jer ionako imamo puno posla. Ja ne poznajem drugi put osim da razjasnimo odgovornost Evrope za posljedice kolonijalizma, hladnog rata i neokolonijalizma. Kada je u pitanju Drugi svjetski rat i ono što su Nijemci uradili, to je - ako napravimo poređenje - dobro dokumentirano. Njemačkoj je puno toga oprošteno i dobila je podršku, u najmanju ruku njen zapadni dio. Mi ovaj svijet možemo da posmatramo kao cjelinu i da pokažemo suodgovornost. Ne moramo biti pesimisti da bismo uvidjeli da seobe naroda zapravo još nisu ni počele.

Tokom poetske večeri u Leipzigu 2007/08, posvećene Vašoj knjizi "Adam i Evelyn" rekli ste da je omjer pomoći i pažnje koju su dobili Adam i Evelyn za današnje izbjeglice nezamisliv. Koji konkretni preduslovi moraju postojati da bi izbjeglice mogle živjeti normalno?

Mi smo nakon Drugog svjetskog rata imali sreću da je hladnoratovski konflikt u Evropi bio u centru pažnje i interesa cijelog svijeta. Svaka izbjeglica sa Istoka bila je plus poen za Zapad. Sirijske ili afričke izbjeglice su u političkom smislu nezanimljive. Međutim, za izbjeglice nema normalizacije života. Stoga se mora pokušati sve kako se sporovi ne bi pretvorili u oružani sukob. Rat je uvijek najgora opcija. Moramo naučiti da investiramo u mir. Ali to, o čemu Vam sada govorim, nije ništa novo.

Nakon što je zapaljen objekat renoviran za azilante u Tröglitzu, mnogi političari i osobe iz javnog života traže jasnije pravo na azil. Je li to dovoljno?

Sve zavisi od toga kako izgleda to pravo na azil. Važno je da novac za izbjeglice dođe sa saveznog nivoa a ne da grad mora da bira hoće li izdvojiti novac za dječiji vrtić ili izbjeglički dom. To bi malo smirilo situaciju.

Pisac Ingo Schulze, rođen 1962. u Dresdenu, živi i radi u Berlinu. Za"33 momenta sreće" odlikovan je nagradom Alfred-Döblin i nagradom Ernst-Willner.