EU na Balkanu – još jedna izgubljena godina?
30. decembar 2018
2018. godina je bila za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Albaniju, Makedoniju i Kosovo sve drugo doli uspješna priča. EU-kandidatkinje Albanija i Makedonija su, doduše, uspjele postići da Bruxelles konačno u lipnju započne pregovore o pristupu. No, kako će se političke snage odmjeravati nakon izbora za Europski parlament i hoće li i dalje postojati većina koja želi započeti pregovore, to je više nego upitno.
Upitno je s druge strane i hoće li Makedonija do tad doista okončati dugogodišni spor sa susjedom Grčkom oko novog državnog imena "Sjeverna Makedonija". U grčkom parlamentu je većina za okončanje tog spora oko imena danas još nesigurnija, nego u skupštini u Makedoniji. Bez tog iskoraka će ta mala zemlja vjerojatno biti i dalje ono što jeste zbog blokade Grčke već 13 godina: službena EU-kandidatkinja koja početak pregovora, međutim, još uvijek čeka.
Problematični đaci Balkanskog poluotoka
Unatoč stotinama milijuna eura financijskih injekcija i vojci diplomata i stručnjaka, Bosna i Hercegovina opetovano pruža sliku propale države. Zato što Hrvati smatraju da su na proteklim Općim izborima u listopadu zapostavljeni, sklapaju pakt s vođom Srba u zemlji – Miloradom Dodikom.
On srpsku polovicu zemlje sa svojih oko milijun stanovnika radije želi što prije otcijepiti od Bosne i Hercegovine i pripojiti susjednoj "majci Srbiji". Posljedica toga stanja je da će se vlast formirati "bogznakad". Jer protiv volje Bošnjaka, koji čine oko polovice stanovništva, taj pakt ne može funkcionirati.
U Albaniji, koju prati glas "Kolumbije Europe", borba protiv uzgoja biljaka koje se koriste za proizvodnju droga još uvijek nije polučila značajnim i trajnim rezultatima. Puževim korakom napreduju i političke reforme poput preustroja pravosuđa.
U Crnoj Gori ni pregovori o pristupu EU-u nisu ništa promijenili na tome da Milo Đukanović, koji je u svibnju jedanput više izabran za državnog predsjednika, protivno svim demokratskim pravilima tu mini-državu na južnom Jadranu vodi poput svog privatnog imanja. Na koncu je on već 27 godina gotovo neosporni vladar u državi te se u međuvremenu osjeća tako jakim da je krajem studenog dao uhititi vođu oporbe Nebojšu Medojevića, iako ovaj kao zastupnik u parlamentu ustvari ima imunitet.
Još gore je na Kosovu: vlada i oporba se međusobno blokiraju, pa vlada politički zastoj. Najveća EU misija vladavine prava tamo (EULEX) je odustala nakon deset godina i slučajeva korupcije i u vlastitim redovima. Albanska većina je protiv volje Europske unije dala zeleno svjetlo za uspostavljanje vlastite vojske i uvela carine od 100 posto na robe uvezene iz nemile susjedne Srbije (ali i na robe iz BiH, op. ur.). Posredovanjem EU-a velikim dijelom bezuspješno vođeni dijalog između Beograda i Prištine je aktualno potpuno prekinut.
I na koncu Srbija: tu je državni predsjednik Aleksandar Vučić jaki muškarac koji vlada svime. On kontrolira parlament (skupštinu) i pravosuđe, kao i policiju i medije.
Nedjelotvorna politika EU-a na Balkanu
"Što je uzrok dosadašnjeg neuspjeha Europske unije na Zapadnom Balkanu?", pita stručnjakinja za politiku Gudrun Steinacker. Ona je bila njemačka veleposlanica u Skopju i Podgorici te važi kao jedna od najboljih poznavateljica prilika u regiji, a čije jezike također govori. Time je po prvi put jedna insajderica progovorila o deficitima EU-politike na Balkanu. Steinacker posebno kritizira u veljači predstavljenu navodno novu strategiju Europske komisije za Zapadni Balkan.
U njoj se mogu naći "prave analize, ali ne i nove recepte", kaže, Steinacker. Osim toga, nastavlja, "malo se samokritično rekapitulira ono što se dogodilo i što bi se trebalo dogoditi". Steinacker vidi grešku u sustavu po pitanju briselske politike prema Balkanu. "Od jarca se pravi vrtlara", piše ta iskusna diplomatkinja: "Iste vlade s uglavnom istim političarima, koji su odgovorni za loše stanje u regiji, sada bi trebali popraviti stvar."
Vodeći domaći stručnjaci poput američkog ekonomista Branka Milanovića, a koji je podrijetlom iz Beograda, zatim srpskog sociologa Jove Bakića ili Srđana Blagovčanina, direktora bosanskohercegovačkog ureda nevladine organizacije Transparency Internationala, u svojim oštrim analizama dolaze do identičnih zaključaka: kod političkih sustava šest balkanskih zemalja se radi o kvazi-demokracijama u kojima kroz masivne manipulacije pobjedu odnosi uvijek samo jedna stranka.
Promjene samo kroz civilno društvo
Nedemokratske i stranke skrojene samo za jednog jedinog vođu osiguravaju si stalnu moć pomoću klijentelističkog sustava, navode ovi stručnjaci. A pojašnjavaju i kako se u centru politike ne nalaze svjetonazorni programi i ideologije, već samo jedan jedini cilj, a taj je, kako tvrde, krasti i plijen raspodijeliti između sebe i grupa koje ih podržavaju (kleptokracija).
Danas su mnogi zapadni stručnjaci, kao i domaći kritičari složni u tome da se ta nevolja može okončati samo kroz jače uključivanje društva, medija i nevladinih organizacija. Jer ovi danas gotovo svemoćni političari će sve moguće učiniti kako bi obranili svoj monopol. Shodno tome oni Europskoj uniji "dokazuju" navodnim reformama svoju dobru volju. U stvarnosti se sve moguće poduzima kako bi se podrivalo istinsku modernizaciju i svaki napredak u smislu Europske unije. Jer svim moćnicima u regiji je jedna stvar jasna: ukoliko prođu EU-reforme, vlastita pozicija je izgubljena.
Thomas Brey je gotovo četiri desetljeća radio kao dopisnik iz inozemstva za njemačku novinsku agenciju dpa (Deutsche Presseagentur), a u posljednje vrijeme je kao regionalni voditelj ureda Jugoistočna Europa vodio i sve dpa-urede na Balkanu.