Erdogan je pripremio teren za terorizam

Bilans brutalnog terorističkog napada na međunarodnom aerodromu „Ataturk“ u Istanbulu je zastrašujući – i to ne samo zbog visokog broja žrtava. Zagonetka je to kako je teroristima uopšte uspjelo da, opasani eksplozivom i naoružani, prođu do terminala za međunarodne letove najvećeg turskog aerodroma. Nije više pitanje da li će, već samo kada će terorizam ponovo iskeziti svoje krvave zube negdje u Turskoj.

Najnoviji pokušaji predsjednika Erdogana da iskorači iz svoje sjenke stižu prekasno. Spoljnopolitički manevri u odnosima sa Izraelom i Rusijom jesu važni i zato što te dvije zemlje raspolažu znatnim obavještajnim saznanjima o kretanjima međunarodnih terorista i njegovim sljedećim metama. Drugo je pitanje šta one čine protiv toga i da li su u toj asimetričnoj borbi efikasne mjere uopšte moguće.

Uz Rusiju i Izrael, i SAD i evropski saveznici su već duže vrijeme svjedoci da Turska postaje raskrsnica kumova terorizma. Cijenu Erdoganove pogrešne političke računice građani plaćaju životima, a cijela Turska ekonomskim sunovratom koji poništava decenije razvoja. Pri tome neprijatelji demokratije dobijaju vjetar u leđa Erdoganovim nepriznavanjem rezultata izbora, odbijanjem presuda Ustavnog suda, prekidanjem politike pomirenja prema Kurdima.

Govori u kojima Erdogan neumorno obećava bolja i mirnija vremena, govori kojima se poslušnički aplaudira, u najboljem slučaju mogu zamazati oči samo još vjernim pristalicama i onima koji profitiraju od trenutne vlasti. Kritički orijentisani posmatrači, novinari i naučnici koji ne misle poput Erdogana, moraju računati sa sudskim procesima i utamničenjem – nema nade da će njihove kritičke glasove predsjednik ozbiljno da sasluša. A zapravo je prosto: onaj ko slabi demokratsku pravnu državu, ko ograničava slobodu štampe i mišljenja, ko natura dizgine esencijalnim dijelovima državnog aparata poput policije i pravosuđa – taj priprema teren za terorizam.

Turska Republika – koja će 2023. proslaviti stogodišnjicu postojanja – išla je prvotno u pravcu savremene, zapadne civilizacije. Poslije 14 godina Erdoganove vladavine prijeti močvara rata i terorizma, baš kao u cijelom bliskoistočnom buretu baruta. Erdoganu bi bilo pametno da momentalno prestane da se kočoperno razračunava s kritičarima i da umjesto toga djela u skladu sa evropskim vrijednostima. Time, kao uostalom i svuda u svijetu, neće potpuno nestati opasnost od terorističkih udara. Ali bliža saradnja s Evropom, makar bi ponudila nadu da će raspoloženje u Turskoj postati bolje i da će prestati podjele u narodu koje nikome ne donose dobra.