Atomske bombe ostaju dio našeg svijeta
1. juli 2018
Bihel, malo mjesto između Koblenca i Trira, niko ne bi ni primijetio, da ono nije istorijski anahronizam: tamo se nalaze posljednje atomske bombe iz kontingenta koji je ostao u Njemačkoj poslije kraja Hladnog rata. Smatra se da je tu oko 20 bombi tipa B61, ali tačan broj je tajna. Svaka od njih je mnogo puta razornija od bombi koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki.
Atomske bombe pripadaju armiji SAD, ali bi ih u slučaju da treba da budu upotrijebljene, nosili njemački bombarderi tipa Tornado. Upravo taj scenario se u Bihelu i uvježbava već godinama. Atomska eskadrila je najveći poslodavac u Bihelu, mada o postojanju nuklearnog oružja ne piše ništa na internet-portalu tog mjestašca.
„Nuklearna participacija" je konstrukcija u kojoj učestvuju i druge zemlje NATO. Belgija, Holandija, Italija i Turska imaju na svojim teritorijama atomske bombe SAD. Koncept nuklearnog zastrašivanja i dalje je aktuelan: NATO ga je 2012. proglasio „jezgrom kolektivne odbrane".
Prvobitan cilj: nuklearno razoružanje
Prije 50 godina, nade su bile sasvim drukčije: SAD, Velika Britanija i Sovjetski Savez su se ugovorom obavezali da će sprečavati širenje nuklearnog oružja (Non-Proliferation Treaty). Cilj im je bio potpuno nuklearno razoružanje. Njemačka je 1975. pristupila tom ugovoru koji je u međuvremenu potpisalo više od 190 zemalja.
Ugovor je dugo važio kao potporni stub svjetskih nastojanja da se smanji broj atomskih bombi – a danas je samo mrtvo slovo na papiru. Širom svijeta ima još oko 15.000 atomskih bombi, procjenjuje švedski institut za istraživanje mira SIPRI, i prenosi da najveće zalihe imaju SAD (6.800) i Rusija (7.000). U planovima te dvije nuklearne sile je „predviđeno da ostane bar onoliko bombi koliko ih danas ima", kaže teolog Eberhard Šokenhof, profesor na Univerzitetu u Frajburgu i dugogodišnji član Etičkog savjeta. „To etički nije prihvatljivo", kaže on, i dodaje da su atomske sile odustale od cilja da se postigne nuklearno razoružanje.
Dva minuta do dvanaest
Ugovor je „u totalnoj krizi", konstatuje i politolog i stručnjak za razoružanje Tom Zauer sa Univerziteta u Antverpenu. Posljednja konferencija o provjeri Ugovora iz 2015. je propala, a to će se vjerovatno desiti i sa narednom, planiranom za 2020. godinu. I to će tako i ostati, smatra Zauer.
Trenutno zemlje-potpisnice Ugovora ne samo što ne smanjuju količinu nuklearnog oružja, već modernizuju svoje zalihe i ugrađuju u njih nove tenike, na primjer, precizne elektronske siteme upravljanja. Stručnjaci smatraju da je opasnost od nuklearnog rata sada veća nego što je bila tokom proteklih decenija. U januaru je jedan skup naučnika, među kojima je i 17 nobelovaca, saopštio da kazaljke „časovnika atomskog rata" stoje na – dva minuta do dvanaest.
Devet nuklearnih sila
U NATO, sopstveno atomsko oružje, pored SAD, imaju samo još Francuska i Velika Britanija. Preostale nuklearne sile su Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Nijedna od tih država nema namjeru da se odkrene svog atomskog oružja, koje smatra neophodnim za očuvaje sopstvenih bezbjednosnih interesa.
Da li se, 50 godina nakon potpisivanja Ugovora o neširenju atomskog oružja, opasnost od tog oružja potcjenjuje? Tom Zauer smatra da je tako. On podsjeća da su razgovori o razoružanju između SAD i Rusije trenutno zamrznuti, kao i da bi i neke druge zemlje mogle da dospiju u posjed atomskog oružja, na primjer, Iran i Saudijska Arabija.
Doduše, on polaže nadu u činjenicu da su se u Ujedinjenim nacijama 122 od 193 zemlje-članice izjasnile za zabranu atomskog oružja. To je bilo 2017. Čim 50 zemalja bude i ratifikovalo odgovarajući ugovor, on će postati i pravno obavezujući. „Tada će posjedovanje nuklearnog oružja biti ilegalno – nuklearne sile će se naći u defanzivi."