Sve što trebate znati o nuklearnim silama

Tokom zasjedanja Generalne skupštine UN-a su predstavnici brojnih zemalja potpisali Sporazum o zabrani atomskog oružja. Time žele postići svijet bez apokaliptičnog oružja, kako se izrazio generalni sekretar UN-a, Antonio Guterres. No, same nuklarne sile nisu učestvovale.

Ko sve ima atomsko oružje i koliko?

Devet je nuklearnih sila na svijetu – Sjedinjene Američke Države, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Kina, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Prema Štokholskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja (SIPRI), na početku ove godine bilo je oko 15 000 bojevih glava. One su neravnomjerno raspoređene između devet nuklearnih sila. Sjedinjene Američke Države i Rusija su u posjedu 93% bojevih glava, dok ostale zemlje dijele preostalih 7%.

Ko je zvaničko nuklearna sila, a ko nije?

Zvanično se nuklearnim silama smatraju one zemlje koje su 1968. potpisale Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. To su, hronološki poredane po godinama kada su došle u posjed atomskog oružja – Sjedinjene Američke Države (1945.), Sovjetski savez/Rusija (1949.), Velika Britanija (1952.), Francuska (1960.) i Kina (1964.).

Ostale nuklearne sile posjeduju atomsko oružje, ali nisu potpisale spomenuti sporazum. Sjeverna Koreja je samo privremeno bila članica. Izrael nije priznao da posjeduje nuklearno oružje, no sigurno je da ga ima. Pored toga, najviše od svih SAD pretpostavljaju da i Iran, uprkos zvaničnom odricanju od nuklearnog oružja i nadziranju IAEO-a (Međunarodna agencija za atomsku energiju) i dalje radi na razvijanju nuklearnog programa.

Kako je porastao broj bojevih glava na svijetu?

Iako vremenom sve više zemalja razvija ili pribavlja atomsko oružje, na svijetu ima znatno manje bojevih glava nego tokom Hladnog rata. Osamdesetih godina prošlog vijeka bilo ih je 70 000. Danas je broj nešto manji. Razlog je  Sporazum o ograničenju strateškog ofanzivnog naoružanja (START) potpisan između Rusije i SAD-a 2010. S druge strane, ne radi se samo o brojevima. Radi se i o tome da su sve nuklearne sile kroz modernizaciju osnažile bojeve glave.

Koje sve inicijative o smanjenju naoružanja postoje?

Najstariji je Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Zemlje potpisnice koje ne posjeduju nuklearno oružje se obavezuju da ga se odriču i dugoročno. Zemlje koje se zvanično smatraju nuklearnim silama teže raroružanju. Ipak, sporazum nije spriječio širenje nuklearnog oružja.

Pored toga, on ima i jednu slabu tačku – da svijet dijeli na nuklearne sile i zemlje koje to nisu. Kritičari Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja prigovaraju da su ove zemlje istovremeno i članice Vijeća sigurnosti UN-a.

Postoje li uspješni saporazumi o smanjenju nuklearnog oružja?

Najviše od svih su SAD i Sovjetski savez/Rusija od kraja Hladnog rata razvile veliki broj bojevih glava i nosača raketa. U takozvanim START sporazumima su se obje strane početkom 1990-ih usaglasile o jasnim koracima razoružavanja kada je u pitanju nuklearno oružje.

No, negdje bi uvijek "zapelo”. Ipak, cilj je dvjema zemljama bio dovoljno važan, da su Barack Obama I Dmitri Medwedew nakon sporazuma START 1 I START 2 u 2010. potpisali još jedan sporazum.  Obama je odmah proglasio svijet bez nuklearnog oružja. Dalja sudbina START-a nije izvijesna kada je u pitanju vojna politika Donalda Trumpa i ruska agresija na Ukrajinu.

Koje su se zemlje odrekle nuklearnog oružja?

Južna Afrika se kratko prije kraja aparthejda odrekla daljeg razvijenja atomskog oružja, kao i Libija pod Muamerom Gadafijem. Poseban slučaj su tri zemlje nasljednice Sovjetskog saveza – Ukrajina, Kazahstan i Bjelorusija. One su se obavezale da će biti ugovorni partneri START-1 sporazuma sa SAD, da će ukloniti svoje zalihe u potpunosti, inače ostataka od Sovjetskog saveza. Tako je i bilo, a na teritoriji Ukrajine postojale su velike zalihe nuklearnog oružja.

Od konflikta između Rusije i Ukrajine kritičari ukazuju na nedostatke jednog takvog odricanja - da je Ukrajina imala nuklearno oružje, kažu, mogla je spriječiti rusku aneksiju Krima kroz zastrašivanje putem atomskog programa. Drugačije misli ekspert Oliver Meier iz Instituta za znanost i politiku, a argument temelji na primjeru Sjeverne Koreje. „Sjeverna Koreja proizvodi lančanu reakciju, tako da druge zemlje pojačavaju svoje nuklearne programe, ili sebi pribavljanju atomsko oružje.“, kaže ukratko Meier za DW.

Kakvi su izgledi da dođe do zabrane nuklearnog oružja?

Najnovija inicijativa ne može biti ništa više od simbola protiv daljeg naoružavanja, a sve su nuklearne sile od nje udaljene. Smatraju da im je atomsko oružje zaštita od napada. A pored toga, kažu, postoji i Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. No, to se ne odnosi na zabranu nuklearnog oružja.

A ni NATO do toga ne drži. Prema službenoj izjavi, kampanja "u stranu gura činjenice o sve većoj sigurnosnoj prijetnji u svijetu”. Jean-Yves Le Drian, ministar vanjskih poslova Francuske, zvanično nuklearne sile, nazvao je inicijativu zabrane atomskog oružja "pustom željom” i "gotovo neodgovornom”, inicijativom koja samo može oslabiti Sporazum o neširenju nuklearnog oružja.

Beatrice Fihn, izvršna direktorica Međunarodne kampanje za ukidanje nuklearnog oružja, nasuprot tome poziva sve zemlje da se ujedine. Nuklearno oružje je "oružje masovnog uništenja koje uprkos svojoj razarajućoj moći i prijetnji za čovječanstvo još nije zabranjeno.” Sa Trumpom, kaže Fihn, ova prijetnja je dodatno porasla.