Dva desetljeća nakon Srebrenice i Oluje

Sueddeutsche Zeitung piše o knjizi o Srebrenici novinara Matthiasa Finka. Knjiga „Srebrenica. Hronologija jednog genocida ili šta se dogodilo sa Mirnesom Osmanovićem“ izašla je u izdanju Hamburškog instituta za socijalna istraživanja. „Fink pobija tezu o staroj „mržnji među narodima“, o navodnim neprevaziđenim trvenjima između etnija i nikada prerađenim historijskim traumama koje su „prirodno“ dovele do ove katastrofe i postavlja tezu na historijski čvrste temelje: Okidač i razlog nisu bili mitovi koji se održavaju od Kosovske bitke. Mnogo više je to bila hladna namjera bosanskih Srba da vode bitku za teritorij, dakle prisvoje sebi teritorij na kojem njihova nacija nikada nije imala većinu. To ide samo uz etničko čišćenje, dakle uz protjerivanje i ubijanje, ali da bi se protjerivanje i ubijanje legitimiralo pred sobom onda su stari, navodno nikada neprevaziđeni antagonizmi između etničkih i vjerskih grupa bili omiljeno i djelotvorno pokretačko sredstvo. Kauzalnost, dokazuje Fink, funkcionira suprotno: S namjerom osvajanja i čišćenja posegnulo se za starim strahovima i nenaklonostima, a oni su bili sredstvo, a ne okidač.“

Zakazivanje bosanskog rukovodstva

Sueddeutsche piše da Fink ne ostavlja mjesta sumnji o krivici bosansko-srpske strane. On dokumentira totalno zakazivanje Ujedinjenih naroda i međunarodne zajednice, ali ipak opravdava nizozemske vojnike u okviru UN-a koji su Srebrenicu bez borbe predali srpskoj vojsci: On dokumentira da unatoč svim pogrešnim procjenama i predrasudama ova demoralizirana i izgladnjela trupa Plavih šljemova u odlučujućem trenutku teško da je imala više mogućnost za odbranu, odnosno da uopće nije imala mandat za odlučnu intervenciju, da se komanda UN-a samo još interesirala za spašavanje vlastitih trupa, a ne više za Srebrenicu i za odbranu njenih stanovnika i branitelja. I on ne prešućuje strahote koje idu na račun bošnjačke strane, jedan s obzirom na dinamiku užasa ne nevažan element. I on pokazuje učešće i/ili umiješanost državne zajednica Srbija i Crna Gora – u to vrijeme ostatka Jugoslavije – daleko diferenciranije nego što bi to današnja površa posmatranja istorije rado htjele. Fink također iscrpno tematizira zakazivanje bosanskog državnog rukovodstva koje nije učinilo ništa da u odlučujućem trenutku u Srebrenicu, kojoj je prijetila smrt, dođe pomoć“, piše Sueddeutsche Zeitung.

Dvije istorije i nakon 20 godina

Tageszeitung piše o obilježavanju vojne akcije „Oluja“. „Postoje dvije verzije istorije, kaže Igor, hrvatski poduzetnik iz Vukovara. Branko se slaže sa njim. On je Srbin i zarađuje svoj novac kao ispomoć u jednom restoranu smještenom na vrlo lijepom mjestu na obali rijeke. On kaže: „Ne vjeruj svemu šta Hrvati kažu kada govore ako želiš govoriti o ratu u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine.“ Ni na zvaničnom nivou se ne razmišlja o zajedničkom podsjećanju na žrtve rata. Ovog 05. avgusta su također organizirane dvije ceremonije kojima se obilježava Oluja. U Hrvatskoj se održava dvodnevno slavlje koje je počelo u utorak vojnom paradom u Zagrebu. Srbija organizira ceremoniju na bosanko-srpskoj granici preko koje su tada u Srbiju stigle brojne srpske izbjeglice iz Hrvatske“, piše Tageszeitung. „Prvi korak u cilju zajedničkog suočavanja sa prošlošću nije dakle upriličen ni ove godine. Hrvatska strana navodi da su četiri sedmice prije ofanzive hrvatske vojske, srpske trupe provele genocid u Srebrenici pri čemu je ubijeno više od 8000 muškaraca i mladića dok je tokom Oluje, koja je u vojnom smislu bila puno veća operacija, život izgubilo samo 350 civila“, piše Tageszeitung.