Država se zadužuje - ko će platiti dug?
31. mart 2020
Ovih dana se isplati baciti pogled u hronike finansijske krize koja je počela 2008. te prerasla u ekonomsku i dužničku krizu i dugo ostavljala svijet bez daha.
U Njemačkoj je vladala, baš kao i sada, koalicija Demohrišćana i Socijaldemokrata pod kancelarkom Merkel. Kako bi podržala privredu i posrnule banke, država se zadužila. Tako je u budžetu za 2010. godinu planirano uzimanje kredita od 86 milijardi evra.
Na kraju su uzajmljene „samo“ 44 milijarde, ali narednih godina je na to došla još 61 milijarda. U Njemačkoj se čulo gunđanje – ko će da vrati tolike pare? Gdje ćemo morati da štedimo? Sada skoro niko ne gunđa.
Većina ljudi je okupirana sobom i svojim zdravljem. Ko uopšte da misli šta znači kad država u jednoj godini napravi 156 milijardi evra dugova? Jedva se pominje činjenica da budžet ponovo bilježi masan deficit poslije šest godina zaredom u kojima je bio na nuli.
Taj finansijski špric neće izazvati žrtve odmah, ali hoće narednih godina. Neko mora da plati ceh, a na kraju je to uvijek poreski obveznik. Ali ko će biti najteže pogođen? Penzioneri, slabi, bolesni... kao prije deset godina? Gdje će se ovog puta štedjeti? Opet na onima koji ne mogu da se suprotstave?
Vlada Demohrišćana i Liberala je 2011. zašiljila crveni plajvaz da precrta neke troškove. Posebno su Liberali rigorozno insistirali na tome da se smanjuju socijalna davanja, da se štedi na starima i slabima, na bolesnima i onima kojima treba pomoć.
Godinama se sjekirom sasijecala socijalna država, a na vidiku je bio veliki cilj izbalansiranog budžeta, pozitivne nule. I to je pošlo za rukom već 2014. kada Njemačka više nije pravila nove dugove.
Ali koja je bila cijena? Do propasti se štedjelo na infrastrukturi te danas vidimo ulice, mostove i željezničku mrežu u stanju raspada. Njemačka zaostaje u digitalizaciji. O tome bi mogli pjesme da spjevaju oni koji ovih dana rade od kuće pa se bore sa softverom i internetom.
Zdravstveni sistem je očerupan tako da bude „efikasan“ po neoliberalnom ukusu, i danas trpimo posljedice toga. Ko još želi da bude medicinski radnik u sistemu gdje se zarad profita osoblje opterećuje do iznemoglosti, a još je i loše plaćeno? Šta je radila država dok je proizvodnja lijekova i zaštitne opreme prebacivana na daleke kontinente?
Na čijim leđima počiva društvo
O ovim pitanjima se sada ponovo raspravlja i to je dobro. Sada smo se najednom sjetili na čijim leđima počiva ovo društvo. Aplaudiramo njegovateljima, policajcima i vatrogascima. Doduše, njih bi još više obradovalo ako bismo zahvalnost izrazili povećanjem njihovih plata. To ne smijemo da zaboravimo kad prođe kriza.
Štednja iz 2011. i narednih godina ponoviće se, ali biće još drastičnija. Jer 156 milijardi je gotovo četiri puta više nego što je bilo zaduženje 2010. Mnogi vjeruju da je to tek početak, da nas čekaju novi dugovi, drugi, treći kredit. Niko ne zna šta donose naredne sedmice i koliko će se dugo privreda oporavljati.
Biće pitanje da li ekonomski možemo naprosto da nastavimo tamo gdje smo stali? Da li se šteta da popraviti? Hoće li posrnuli preduzetnici biti u stanju da plaćaju poreze? Ako ne, koliko će to novih rupa izbušiti u budžetu?
Ako smo išta naučili iz prošle krize, onda ovu debatu moramo da vodimo drukčije. Stranka Ljevice već traži da se uzmu pare od posebno bogatih jer njima se najlakše može iscijediti par milijardi evra. Da li će taj stav prevagnuti? Jer, bogati će kukati kako su i njihove kapitalne investicije pretrpjele štetu.
Niko danas ne može da kaže kuda vodi ovaj put. Sigurno je samo da će svijet posle korone biti drugačiji na mnogo načina. Biće žrtava u svakom pogledu, pa i finansijskom. Pandemija je i zbog toga sigurno najveći poslijeratni izazov u njemačkoj istoriji.