'Dnevnik Ane' Frank u kinima

"Zašto njemački producenti uvijek moraju da prepuste sve Amerikancima", pitao se 1959. ljutito jedan njemački dnevni list kada je film 'Dnevnik Ane Frank' u holivudskoj produkciji ušao u kina. Filmsku verziju Džordža Stivensa (George Stevens) iz 1955. su mnogi kritičari i gledaoci ocijenili previše kičastom. Od tada je moralo proći pola vijeka da bi u kina stigla njemačka kinematografska produkcija.

Film, koji se prije svih obraća mladima, doživio je svoju svjetsku premijeru na 66. Berlinalu u sekciji "Generation". Od ovoga četvrtka (3.3.) film 'Dnevnik Ane Frank' reditelja Hansa Štajnbihlera (Steinbichler) počinje da se prikazuje u njemačkim kinima. Nije u pitanju nikakva slučajnost da je film na Berlinalu prikazan pred vrlo mladom publikom. Jer, Štajnbihlerov film, bez velikih umjetničkih ambicija, na konvencionalan način prikazuje poznate događaje, nudi solidno djelo, dobru glumu, jedan određeni nivo dramatike i sve vrijeme je razumljiv. Čak bi se moglo zamisliti da se film prikazuje i u školama u okviru nastavnog programa.

"'Dnevnik Ane Frank' je važan dokument njemačke istorije i stalno smo se čudili zbog čega nije urađena njemačka verzija filma", kazali su uoči premijere producenti M. Valid Nakšbandi (Walid Nakschbandi) i Mihael Suvinije (Michael Souvignier). U ulozi Ane Frank, djevojčice koja je postala poznata širom svijeta po dnevniku koji je vodila, je Lea van Aken (Acken), njene roditelje Edit (Edith) i Ota (Otto) Franka igraju Martina Gedek (Gedeck) i Ulrih Neten (Ulrich Noethen), a sestru Margot igra Stela (Stella) Kunkat.

Dvije godine zatvoreni - Ana Frank i njena porodica

Štajnbihlerov film skoro u potpunosti hronološki priča priču o porodici koja se 1934. iz Frankfurta preselila u Amsterdam. Ubrzo nakon što su nacisti okupirali Holandiju, porodica se krije na tavanu u stražnjem dijelu kuće u ulici Prinsengraht 263. Više od dvije godine ova porodica je, zajedno sa još četvoro drugih Jevreja, živjela na veoma malom prostoru njihovog stana. Ana Frank je za svoj 13. rođendan dobila dnevnik u koji je kasnije upisivala sve što joj je prolazilo kroz glavu.

Reditelj Hans Štajnbihler i scenarista Fred Brajnersdorfer (Breinersdorfer) su se držali Dnevnika, ali su takođe dodali i zapise drugih članova porodice, dugo istraživali i sve to dodali scenariju. No, ipak su obojica postavili svoje akcente. "Za mene su tu bile dva odlučujuća pristupa", kaže Štajnbihler. "Prvi je potpuna subjektivizacija i drugi 'Dnevnik' pretvoriti u govorni jezik."

Iza Dnevnika stoji jedna "pametna, ali sasvim normalna djevojčica", kaže reditelj i napominje kako mu je upravo bilo važno da Ani, umjesto navodnog pijedestala svetosti, da ljudsku dimenziju. A filmu je to pošlo za rukom. On detaljno prikazuje razmišljanje jednog adolescenta i stavlja ga u centar pažnje. Tako ni život u skrovištu nije redukovan isključivo na opasne situacije zbog nacističkog progona.

Film pokušava da svijet jedne 15-godišnjakinje približi mladima. "Ana nije u prvom redu žrtva nacionalsocijalista, već djevojčica puna nade i osjećanja i želje za životom", kazali su producenti. Ani Frank je "ukraden čitav jedan normalan život", kazao je Hans Štajnbihler.

Drugi lični pristup reditelja je bio da Dnevnik preinači u govorni jezik. "Predložio sam tzv. spičes (speeches), odnosno da Ana govori direktno u kameru. Na taj način sam htio postaviti pitanje: Ko je ona?", kaže Štajnbihler. Tako da se na početku filma vidi Ana Frank koja gleda direktno u kameru, odnosno koja se obraća direktno gledaocu.

Veliki istorijski događaji, knjige ili druga dokumenta od istorijskog značaja, kao što je 'Dnevnik Ane Frank', ekranizuju se svakih nekoliko godina. Na taj način uvijek dospijevaju do nove publike. Hoće li jednog adolescenta dotaći danas ta priča ako pogleda crno bijelu holivudsku melodramatičnu ekranizaciju iz 1955? Vjerovatno neće. Štajnbihlerov film u tom slučaju ima bolje šanse.

Ana Frank za 2016. godinu

Doduše, postoji još jedan argument za novu ekranizaciju 'Dnevnika Ane Frank'. A to je aktuelnost sa onim što se događa danas. Film se striktno drži istorijskih činjenica, ali ipak ostavlja prostora mašti gledaoca. "Moja želja je bila da Anu Frank neprimjetno transformišem u današnje vrijeme", kazao je reditelj. Naravno da je, kaže, materijal i dalje istorijski, ali ga se ne treba držati slijepo. "Štajnbihler je ubijeđen da nas od onoga što se nekada dogodilo "dijeli samo treptaj oka".