„Djeca Sarajeva nisu slučajne žrtve rata“

„Moja Irma ubijena je 20. marta 1993. godine. Imala je jedanaest godina. Tog dana, kao i u mnogim drugim slučajevima stradanja sarajevske djece, nije bilo borbenih djelovanja. Nakon dugotrajnog boravka u podrumskom skloništu izašla je ispred haustora, a onda je eksplodirala granata ispaljena sa položaja bivše Vojske Republike Srpske (VRS). Bio sam na dužnosti kad se to dogodilo. Prvo su mi javili da je ranjena i da bih trebao doma. Vidio sam lokvu krvi ispred stana. Žena i ja otišli smo u bolnicu i tamo su mi rekli da je Irma preselila. Pogodio ju je samo jedan mali geler“, priča Fikret Grabovica.

Grabovica je samo jedan od mnogih roditelja čija su djeca ubijena u proteklom ratu u BiH. Predsjednik je Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995. U glavnom gradu BiH tokom proteklog rata ubijeno je 1.600 djece, a ranjeno više od 14.000. Grabovica za Deutsche Welle kaže da su djeca ubijana na igralištima, u školama, bolnicama, na ulicama i trgovima... „Od početka agresije na BiH zločinci su ispoljavali neshvatljivu količinu mržnje i brutalnosti prema civilnom stanovništvu. U opkoljenim gradovima ubijali su sve što se kreće. Djeca su ubijana i u izbjegličkim konvojima, na spavanju, u skloništima... Naša su djeca svakodnevno bila izložena teroru“, kaže Grabovica.

On ističe da ravnodušnost zločinaca, metode teroriziranja i načini ubijanja nedužne djece jasno ilustruju namjere planera rata i sam karakter rata u BiH. „Prema dosadašnjim istraživanjima i našim saznanjima, nema dileme da su naša djeca ubijana planirano, ciljano pa i sistematski. Veliki broj djece ubijen je u danima kada nije bilo borbenih djelovanja i van zona izvođenja borbenih djelovanja. U blizini mjesta stradanja djece nije bilo nikakvih vojnih ciljeva. U mnogim slučajevima ubijeno je po dvoje, troje četvero pa i petero djece. Krunski dokaz da su djeca u Sarajevu ubijana planski je činjenica da su ubijana i snajperima. Najmanje 53 djece je ubijeno snajperom, a snajperista jasno vidi svoju metu. Naša djeca nisu 'slučajne žrtve rata', kao što to neki žele pokazati“, ističe Grabovica.

Ubijanje djece kao logika konačnog rješenja nacionalnog pitanja

Djeca stradala u ratnim sukobima nisu „slučajne žrtve“, jer rat nije slučajna pojava, kaže za Deutsche Welle sarajevski filozof i sociolog dr. Esad Bajtal. „Dobro planiran, zasnovan na interesno temeljenoj mržnji, kakav je bio i tokom agresije na BiH, rat nije ni mogao donijeti ništa drugo osim žrtava čiji besmisao se ogleda najprije u ubijanju nevine i potpuno bezopasne djece. Neslučajnost dječijih žrtava najbolje potvrđuje životno gorka, opora i ljudski porazna činjenica, da su mnoga od njih ubijena snajperom. Tu prestaje svaka priča o 'slučajnosti' i 'kolateralnoj šteti', kojima zlikovci i njihovi naredbodavci, retoričko-kozmetički pokušavaju opravdati svoje bezrazložno nasilje i kukavički pobjeći od zaslužene odgovornosti“, napominje Bajtal.

On podsjeća da teritorijalno-osvajačka logika rata podrazumijeva logiku „konačnog rješenja nacionalnog pitanja“. „A to znači ne samo protjerivanja, nego i egzekuciju potencijalnih povratnika. Bol i mržnja izazvani surovim zločinom nad djecom, najbolja su garancija zločincima-osvajačima, da će svaka želja preživjelih za povratkom i zajedništvom, logikom bolnih asocijacija i sjećanja, biti ugušena“, kaže Bajtal.

Ugledni sarajevski psiholog pojašnjava i zločinačku logiku nanošenja takve duševne patnje civilnom stanovništvu. „Klero-ideološka bizarnost koja je uspjela da se nametne kao idejna vodilja, u svojoj krvavo-izvedbenoj ravni, bila je matrica po kojoj su odvijale sve zločinačke akcije. Samo jedan primjer; Na jednom od ratnih pregovora na aerodromu Butmir, pregovarač vlade tada još uvijek Republike BiH, pita Momčila Krajišnika, tadašnjeg predsjednika paljanske skupštine, a kasnije, u Haagu osuđenog ratnog zločinca: 'Dokle ćete ubijati civile u Sarajevu'?, a Krajišnik mu kratko i jasno odgovara: 'Sve dotle dok ne prestanete željeti živjeti s nama'. Cilj razdvajanja naroda najlakše se postiže zločinom nad djecom čiji je zadatak da produkuje onaj nivo mržnje koji će konačno ugušiti svaku želju za zajedništvom i time osigurati postignuće konačnog cilja – etnički čistih prostora“, kaže Bajtal.

Na primjeru zločina počinjenih u Srebrenici, dr. Bajtal govori o psihološkom profilu osoba koje su u stanju planirati, počiniti a potom i prikriti zločine nad djecom. „U pitanju je stepen patologije koji se ne da objasniti uobičajenim obrascima tumačenja kojima raspolažu naučna psihologija i psihijatrija našeg vremena. U Srebrenici je jula 1995. ubijeno je 8.372 nedužnih ljudi, među kojima veliki broj žena, djece i staraca. Dokle se išlo u koordinaciji skrivanja istine i obmane domaće i svjetske javnosti o počinjenim zločinima, najbolje govori vojno-medijski izrežiran trenutak propagandnog TV prenosa Mladićevog dijeljenja čokoladica djeci Srebrenice, koje se odvija u trenutku dok dječije očeve, autobusima planski dopremljenim iz Srbije, ajhmanovski uredno deportuju na već pripremljena stratišta. Na sceni je cinizam mimikrijske, medijski osmišljene reinterpretacije tekuće zločinačke aktivnosti VRS s ciljem njenog izvrtanja u sliku tobožnjeg humanizma“, pojašnjava Bajtal.

Stradanja djece kroz historiju

Profesor odbrane i sigurnosti Nedžad Ahatović kaže da su djeca često bila žrtve zločina u ratovima koji su obilježili historiju čovječanstva. Od ubistava koja su počinile rimske legije u Judeji (60. godine p.n.e.), preko Srednjeg vijeka, kada su krstaši 1102. godine zauzeli Jeruzalem i pobili svo nekršćansko stanovništvo, pa sve do Drugog svjetskog rata, kada su zabilježena najveća stradanja djece. "U tom ratu je, prema različitim podacima, ubijeno najmanje 5 miliona djece. U nacističkim logorima smrti, djeca su sistematski odvajana od roditelja i ubijana na najbrutalnije načine. Zločini nad djecom tokom Drugog svjetskog rata počinjeni su i na balkanskim prostorima, a jedno od najgorih stratišta bio je ustaški logor Jasenovac. U tom su logoru srpska, romska i jevrejska djeca, ali i djeca komunista ostalih nacionalnosti ubijana na najsvirepije načine. Djeca su stradala i u sukobima nakon Drugog svjetskog rata, u Koreji, Vijetnamu, na Bliskom istoku, ali do ratova na Balkanu devedesetih godina najmlađi nisu bili direktni ratni cilj. I Haaškim presudama je utvrđeno da su djeca Sarajeva, Srebrenice, Prijedora i drugih bh. gradova bila direktne mete zločinaca bivše Vojske i MUP-a Republike Srpske“, kaže Ahatović.

Deklaracija o pravima djeteta usvojena je u Ujedinjenim narodima (UN) 1959. godine. Djeca su u tom dokumentu označena kao najosjetljivija grupa koja treba zaštitu od raznih vrsta nasilja, kako u miru, tako i ratnim uslovima. Međunarodni dan nedužne djece žrtava agresije obilježava se 4. juna, kako bi se javnost upozorila da mnoga djeca pate usljed različitih vidova zlostavljanja. Užasnuti dramatičnim porastom broja dječjih žrtava na Bliskom istoku, posebno u Palestini i Libanonu, UN su 1983. godine proglasili 4. juni „Međunarodnim danom nedužne djece - žrtava agresije“.