Dijaspora izdržava siromašne na Balkanu

Sportski avion, obojen u bijelo, plavo i crveno - bojama zastave Srbije diže se u nebo i nakon nekoliko minuta akrobatike spušta na travnjak. Iz aviona na kojem piše "Made in Serbia" izlazi Milorad Matić. Ovaj 37-godišnjak nije samo pilot već je i vlasnik sportskog aviona. Ocu dvoje djece pripada cijela fabrika aviona, koju je osnovao prije tri godine u Kraljevu, 180 km južno od Beograda.

U proizvodnoj hali firme "Aero-East-Europe" radi 25 mehaničara i inžinjera. Kapital za otvaranje fabrike Milorad Matić je prikupio kao "gastarbajter" u Italiji i Njemačkoj. Stručno znanje stekao je u Italiji i Češkoj. Matić je prije 20 godina, s obzirom da njegova familija nije imala šta da jede, otišao na Zapad. Najprije je radio na građevinama u sjevernoj Italiji, da bi poslije osnovao građevinsku firmu na jugu Njemačke.

Zaradio je toliko para da je sebi mogao ispuniti san o letenju iz djetinjstva. Potom se vratio u Srbiju kao investitor. Iz ljubavi prema svojoj zemlji slao je novac, kao i mnogi drugi koji žive u dijaspori, kaže Matić i dodaje: „Koliko dijaspora pomaže familiji u domovini? Mnogo! Šalju im novac. Dobar broj porodica bez tog novca ne bi mogao preživjeti. Ili donose novac ili nešto grade.“

U BiH godišnje stigne 2,5 milijardi dolara

Posvuda u Srbiji, na Kosovu, u Bosni ili Albaniji, u najudaljenijim selima Balkana niču nove kuće. Novac daje dijaspora, koja preuzima važnu ulogu mreže ili sistema socijalne sigurnosti. Marco Mantovaneli, šef ureda Svjetske banke u Sarajevu kaže: „Polazimo od pretpostavke da najveći dio novca ide siromašnim familijama, onima kojima je pomoć najviše potrebna. Njihova rodbina u inostranstvu im novčano pomaže, preuzimajući ulogu svojevrsnog sistema socijalne sigurnosti."

U Bosnu i Hercegovinu dijaspora godišnje šalje sumu novca, koja predstavlja 15 odsto od bruto-društvenog proizvoda. Prošle godine se u ovu zemlju sa zapada slilo 2,5 milijardi američkih dolara. Prodavačica cvijeća Nermina na pijaci u centru Sarajeva od toga je profitirala. Samo mali broj ljudi u vrijeme privredne krize može sebi priuštiti ruže. Njoj je da preživi pomoglo što su joj rođaci početkom rata izbjegli u Ameriku: „Nekoliko puta godišnje, kada nam je najpotrebnije, šalju nam po nekoliko stotina dolara. Više ne mogu jer imaju kredite, koje moraju plaćati. Nadam se da će nam jednoga dana, kada im bude išlo bolje, slati i više, kako bismo mogli preživjeti. Jer od prodaje cvijeća nekad nemaš ni toliko da napraviš večeru.“

Posljedice krize osjeća i dijaspora

Prodavač povrća u blizini Nermininog štanda konstatuje da je ekonomska kriza uticala na njegovu braću i sestre u Njemačkoj i da su oni sada postali škrtiji: „Šalju malo. Kažu da im je gore nego nama, jer nemaju posla. Ponekad nam malo pomognu. Uvijek se čudim kada mi komšije kažu kako im je neki poznanik poslao više nego što meni šalje moja porodica."

Svjetska banka je upozorila da su upravo najsiromašniji najviše pogođeni krizom. Transferi novca su se međutim od nastupanja finansijske krize na Zapadu smanjili za 20 odsto. U BiH je tokom 2009. stiglo pola milijarde dolara manje nego u 2008. godini. U Albaniju, gdje novac dijaspore upućen familijama iznosi 12 odsto bruto društvenog proizvoda, uplaćeno je 200 miliona dolara manje. U Makedoniji je podrška iz dijaspore ostala nepromijenjana. Ni u Srbiji se ne osjećaju posljedice krize. Tamo je od 2004. iz dijaspore stiglo oko 30 milijardi dolara.

Vlada u Beogradu bi željela da njeni građani investiraju ne samo vani već i u zemlju iz koje dolaze. No, takvi poduhvati propadaju zbog korupcije. Proizvođač Matić ponovo ima spor sa bankama „Daš svoju ušteđevinu i oni te ruiniraju. Ovdje sam uložio milion eura. Taj je novac zarađen u inostranstvu, a ovdje ga je neko samo pokupio.“

Povratnici moraju birati između srca i razuma. Na Balkanu očekuju njihovu pomoć. Ali koliko se to sve isplati? Mnogi sa pomiješanim osjećajima gledaju na sve. Tako i Milorad Matić: „Bila je greška što sam se vratio. Srce mi govori da je to ispravna odluka , moja cijela familija je na okupu. Ali finansijski gledajući to je to bila greška. U nekoj drugoj zemlji bilo bi mi bolje.“

Autor: Filip Slavković

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić