Dan nezavisnosti BiH u sjenci straha od novih sukoba

Prošle su tri decenije otkako su građani Bosne i Hercegovine, u završnoj fazi raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), izabrali na referendumu da žive u nezavisnoj državi. Međutim, 30 godina nakon, BiH nije ona država iz referendumskog pitanja.

Referendumsko pitanje je glasilo: „Da li ste za nezavisnu državu BiH, ravnopravnih naroda i svih njenih građana na cijelom prostoru"?

Većina, 64 procenta građana je 29. februara i 1. marta 1992. godine izašla na referendum, a od tog procenta je njih 99 posto glasalo za izlazak iz Jugoslavije. Rezultati referenduma su u Parlamentu Bosne i Hercegovine usvojeni 6. marta 1992. godine.

"Postotak građana koji su izašli na referendum bio bi i veći da nije bilo opstrukcija, koje je prije svih provodila Srpska demokratska stranka (SDS), čiji članovi su tada oduzimali dokumente, izborne papire i na druge načine opstruirali referendumski proces", rekao je svojevremeno za DW, Stjepan Kljujić, bivši šef HDZ BiH.

Nešto više od mjesec dana nakon referenduma, 6. aprila 1992. godine Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu priznale su zemlje članice Evropske zajednice. Dan kasnije, 7. aprila 1992, BiH su priznale i Sjedinjene Američke Države. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. 

Miro Lazović, tadašnji član Skupštine Republike Bosne i Hercegovine je izjavio da „BiH jeste međunarodno priznata, nezavisna država, ima svoju stolicu u Ujedinjenim nacijama, ali državni praznik obilježava se nažalost samo u jednom dijelu države". On je za DW naglasio da danas „živimo u duboko podijeljenom društvu, podijeljenoj državi sa latentnim političkim sukobima, sa neizvjesnim političkim događajima".

Lazović navodi kako se danas u BiH vodi politička bitka između političkih snaga, koje bi željele BiH okameniti u etničkim kavezima i podjelama i onih koje bi željele koncept demokratske i stabilne države.

„Danas je BiH jedna razapeta država između dejtonskih okova i briselskih stremljenja i na tom putu je ukočena i iznutra i politikama iz regiona. Tu mislim prije svega na Srbiju i Hrvatsku. Dok se to ne otkloni i ne pronađu nekakva rješenja BiH će još dugo biti zaglibljena u blatu iz kojeg, bojim se, nije u stanju izvući se unutrašnjim političkim snagama."

Lazović ističe da je „međunarodna zajednica stvorila ovakvu BiH, nametnula ovakav ustav i da se mora agresivnijom i odgovornijom politikom uključiti da konačno oslobodi Bosance i Hercegovce etničkih okova i etničkih politika koje su ugrađene u ovaj Ustav, a da afirmira državu punih ljudskih prava i sloboda na cijelom prostoru države".

BiH 30 godina od referenduma nije država u punom obimu tog pojma objašnjava za DW profesor sarajevskog Filozofskog fakulteta, Enver Kazaz. On smatra kako „BiH posjeduje neku vrstu suvereniteta".

„BiH u smislu pune nezavisnosti nije takva država. Jer je zavisna od međunarodne zajednice. Možemo reći da je BiH država te zajednice, i da je zato nedovršena država, država u kojoj je zaleđen konflikt, a rat iz vojnog prebačen u političko polje", smatra Kazaz. 

Kazaz navodi kako se takva vrsta rata sada pokušava završiti setom ustavnih promjena, koji nikako ne uspijeva stabilizirati BiH. 

„Istodobno s tim, BiH je država koja strašno pati zbog slabosti međunarodne zajednice, koja u ovome trenutku, a vidimo to i po događajima u Ukrajini, nije sposobna da u BiH, iako se na to obavezala, implementira mir. Dakle, mi živimo neku vrstu polunezavisne, poludržave i podijeljenog društva", navodi Kazaz.

Prijetnje uoči referenduma, koje su se nakon njega obistinile

Vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić, kojeg je Haški tribunal zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti osudio na doživotni zatvor, četiri mjeseca je uoči referenduma, 14. oktobra 1991. godine govoreći u Skupštini Bosne i Hercegovine poručio:

"Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje... Kako ćete vi spriječiti da svako svakoga ne ubija u BiH", zaprijetio je tada Karadžić.

Nakon Karadžićevih prijetnji uslijedili su napadi Jugoslavenske narodne armije (JNA) na BiH u selu Ravno kod Trebinja.

Iako su se mjesecima vršile pripreme za napad na BiH, dovlačila se artiljerija, trenutak u kojem je mnogima postalo jasno da je rat doista počeo je 6. april 1992.godine, kada se Sarajevo našlo u okruženju srpskih snaga i JNA.

Tokom četverogodišnjeg rata, a prema bazi podataka Demografske službe Haškog tužilaštva u BiH je od 1992. do1995. godine poginulo skoro 105.000 osoba.

Po nacionalnoj strukturi najviše je stradalih Bošnjaka, više od 68.000, potom Srba skoro 23.000, Hrvata oko 9.000 i gotovo 5.000 ostalih.

Napad na Ukrajinu po istom receptu kao i na Sarajevo

Način na koji je počeo napad Rusije na Ukrajinu mnoge građane BIH, ali i ostatka svijeta podsjetio je na napad na BiH.

„Izvršena je jedna brutalna invazija na međunarodno priznatu državu Ukrajinu od strane režima Vladimira Putina, to isto smo imali 1992.godine kada je režim Slobodana Miloševića izvršio agresiju na BiH pod istim ciljevima, istim parolama, homogenizacija ruskog svijeta, a tada je bila velika Srbija", kaže Miro Lazović.

Istovremeno dok je svijet svjedočio prvim napadima na Ukrajinu, delegatkinja u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i članica Saveza nezavisnih socijaldemokrata - Milorad Dodik, Dušanka Majkić na Twitteru je napisala:

„Da podsjetimo: Moskva je u martu 2021. godine rekla da će reagovati ako BiH poduzme korake ka pridruživanju NATO-u. Nemojte poslije da niste znali", napisala je Majkić. 

Sociolog i filozof prof. dr. Esad Bajtal kaže kako i sam Putin radi po istim principima po kojima je radio Slobodan Milošević.

„Jedno je mislio, drugo je govorio, a treće je radio", smatra Bajtal. 

„To je ta ista matrica, velikoruska. Ovo je realizacija „ruskog sveta", a imate istu priču i o „srpskom svetu", na istoj ideji", kaže Bajtal.

„Odnos međunarodne zajednice danas prema Ukrajini je jači u kontekstu osude režima Vladimira Putina, u odnosu na 92. godinu kada su blagonaklono gledali sve to što se dešava u BiH: ubijanje, protjerivanje, embargo na oružje koje su nama stavili, a danas naoružavaju Ukrajinu. Jedna neprincipijelna međunarodna politika koja je BiH praktično držala taocem interesa velikih sila, i u tom kontekstu vidim sličnost između BiH i Ukrajine", kaže Lazović.

Profesor Kazaz smatra kako su i BiH i Ukrajina zemlje žrtve međunarodne zajednice, koje plaćaju cijenu sukoba međunarodne zajednice na njenom prostoru.

Miro Lazović ipak smatra da se BiH neće suočiti sa nikakvom invazijom, niti ratom. Ističe da su danas „ u obavezi NATO snage da brane BiH, odnosno snage EUFOR-a, koje su prisutne u BiH, jer po Dejtonskom mirovnom sporazumu oni imaju obavezu da čuvaju mir i štite Dejtonski sporazum". „Oni koji pokušaju srušiti Dejtonski mirovni sporazum, tu prije svega mislim na politiku Republike Srpske, rizikuju da nestanu", naglašava Lazović za DW.

A kako je ruski predsjednik spomenuo BiH kao jedan od bitnih ciljeva ruske politike, EUFOR je poslao dodatnih 500 vojnika, što je preventivna mjera podrške bosanskohercegovačkim partnerima u osiguranju sigurnosti.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu