„Bosna i Hercegovina: nezavisnost koja se završila ratom“

„Bosna i Hercegovina: nezavisnost koja se završila ratom", naslov je teksta Adelheid Wölfl u austrijskom listu „Der Standard" u kojem pored ostalog piše da su osnovni razlozi, koji su doveli do konflikta između onih koji su željeli mladu državu, i onih koji nisu, ostalo do danas.

Wölfl piše da su vodeći političari Republike Srpske nedavno bili u gostima kod srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i da veze između političara iz RS i Srbije odavno nisu bile takve. „Odnosi između dvije susjedne zemlje, BiH i Srbije, nisu dodatno zategnuti samo zbog toga što su vodeći predstavnici Bošnjaka, prije svih član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, zatražili reviziju presude Međunarodnog suda pravde. Predstavnici bosanskih Srba su prošle sedmice napustili parlament", piše pored ostalog u tekstu.

„Ta akcija i alijansa između srbijanskih i političara bosanskih Srba podsjeća na događaje od prije 25 godina. I tada su političari bosanskih Srba napustili parlament. Radovan Karadžić i predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, radili su na podjeli Bosne i Hercegovine iz koje bi trebali biti izdvojeni tzv. „srpski regioni". Predsjednik trenutno najveće partije bosanskih Srba, SNSD, Milorad Dodik, želi nezavisnost Republike Srpske, dakle onog dijela BiH koji je osnovan još prije 25. godina." 

U tekstu se dalje podsjeća da je Sud 2007. godine naveo da je Srbija odgovorna što nije spriječila genocid u Srebrenici, ali da direktno za to nije odgovorna. „Politički predstavnici Bošnjaka su zatražili reviziju presude zbog moguće isplate odšete. Međutim, njima je još važnije da se Srbija osudi za etničko čišćenje i rat u BiH." Adelheid Wölfl u tekstu dalje citira bivšeg nastavnika njemačkog jezika, Mehmeda Alićehajića, koji kaže da ga mnogo toga što danas radi Bakir Izetbegović, podjseća na ono što je radio njegov otac prije četvrt vijeka: „Alija Izetbegović je tada pojedinim srpskim snagama išao na ruku". Tako je Izetbegović 1990. godine podržao da zemlju vode tri nacionalno orjentisane stranke. „Toga se do danas nismo oslobodili", kaže Alićehajić.

„Već 1990. godine je Beograd počeo organizovati i naoružavati srpske paravojne grupe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U seprembru 1991. godine su trupe JNA prebačene u Bosnu. Za Karadžiča i Miloševića su u pitanje dolazila samo dva modela koji skoro da se nisu razlikovali: „raspad Jugoslavije" pod srpskom dominacijom ili Velika Srbija. Za bosanske muslimane i katolike je to bilo neprihvatljivo. Bošnjaci i Hrvati su se u posljednjem trenutku odlučili za referendum o nezavisnosti bez obzira na prijetnje SDS-a da će ga spriječiti. 29. februara i 1. marta 1992. godine je 99,7 posto glasača na referendumu glasalo za nezavisnost BiH. Izlaznost na referendumu je bila 63,4 posto. Većina Srba je ostala kod kuće. Mjesec dana kasnije je počeo rat", piše Adelheid Wölfl u listu „Der Standard.

Balkanske podjele

Novinar Christian Geinitz piše za dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung" o „novim konfliktima koji pokazuju da Zapadni Balkan još ni izdaleka nije zreo za EU". Poslije izbegličkog talasa, situacija u tim zemljama – Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Bosni i Hercegovini - se smirila kada je reč o migraciji. „Ali, politički i ekonomski, šest država se ne smiruje. Naprotiv, sukobi unutar njih, među njima i sa trećima, sve su češći i zbog njih je najvažniji, možda i jedini, zajednički cilj sve dalji: pristup Evropskoj uniji."

„Opunomoćenica EU za spoljnu politiku Federica Mogherini, koja ovih dana obilazi zemlje Zapadnog Balkana, pred odlazak tamo je rekla da saradnja sa srcem Evrope ima prioritet. Ali, to su samo riječi. Prije će biti da važi ono što je potpredsjednik Evropske komisije Frans Timmermans otvoreno izgovorio na Minhenskoj konferenciji o bezbjednosti: Sigurno znam da proširenja EU neće biti ako ne riješimo njene fundamentalne probleme. I zaista, pored teškoća sa bregzitom, Grčkom, Rusijom i Turskom, a sada i sa Amerikom, interesovanje za 18 miliona stanovnika Zapadnog Balkana je sve manje. Uz to oni jedva da zarade 89 milijardi dolara godišnje – manje od Slovačke".

„Region se prezentira toliko pocijepan, da Evropskoj uniji lako pada da mu zatvori vrata ispred nosa" – slijede kratki prikazi situacije u Albaniji, gdje se sukob između vlade i opozicije zaoštrava, „opozicia traži nove izbore, bojkotuje parlament i mobilizuje ulicu". U Makedoniji i tri mjeseca poslije više puta odlaganih parlamentarnih izbora još uvijek nema vlade. „Bosna i Hercegovina je de facto neuspjela država – vođe republike Srba RS se podruguju Dejtonskom sporazumu i rade na otcjepljenju od ostatka zemlje. I među dvojim drugim etničkim grupama, Bošnjacima i Hrvatima, na dnevnom redu su provokacije. Komplikovano državno uređenje je nepopularno rješenje za slučaj nužde koje realno ne funkcioniše."

„Odnos između Srbije i Kosova je također zategnut kao što to nije bio godinama. Srpski predsjednik je nedavno zapretio da će poslati vojsku jer srpska manjina oseća da je kosovski Albanci ugrožavaju. Prije toga je Beograd poslao preko granice voz na kojem je stajalo Kosovo je Srbija. Provokacija je navodno finansirana ruskim donacijama."

„Ruski uticaj je dodatno sjeme razdora u regionu. To se pokazuje u Crnoj Gori. Tamo su snage bezbijednosti u oktobru osujetila puč; smatraju da su njegove konce vukli srpsko-ruski pokretači. A da je cilj bio da se spriječi pristup Crne Gore NATO-savezu. Moskva to poriče, ali jasno je da Kremlj želi da spriječi dalje širenje Zapadnog odbrambenog saveza i EU u istočnoj Evropi."

Autor smatra da bi „od Evrope bilo kratkovido da odustane od Zapadnog Balkana", ali i da „pristup EU zavisi prije svega od samih kandidata. Oni moraju da prilagode EU ne samo svoje privredne, pravosudne i socijalne sisteme, već i da izgrade političku kulturu bez mržnje, bez etničkog ili vjerskog omalovažavanja. EU je već suviše podijeljena da bi mogla da dobro radi. Novi svadljivcu (mutikaše) joj nisu potrebni".