Bogatstvo Srebrenice: Mladi koji žive zajedno

Iako je veći dio života proveo u Italiji, 29. godišnji Irvin Mujčić odlučio je da se poslije više od 20 godina vrati u Srebrenicu – jer, kako kaže, samo tamo može da mirno spava i da ponovo sanja. Povratak u Srebrenicu za njega je neka vrsta lijeka, a gradu u kojem se rodio uzvraća projektom  - "Srebrenica, city of hope”, (Srebrenica, grad nade)  koji ima za cilj razvijanje turističkih potencijala i iskorišćavanje prirodne okoline tog grada. Projekat podržavaju međunarodna asocijacija Naturefriends i italijansko udruženje Amici della natura (Prijatelji prirode), a jedan od glavnih ciljeva je izgrađivanje "Kuće prirode" u okolini Srebrenice.

"Ideja projekta je da izgradimo "Kuću prirode", koja bi bila nešto kao hostel, lovački ili planinarski dom, gdje bi turisti mogli da prenoće. Namjeravamo i da organizujemo ture po kanjonima Drine, posjete okolnim selima, da turistima pružimo mogućnost da upoznaju naše ljude, probaju našu hranu, da mogu da kupe prirodnu hranu od naših seljaka i da se na taj način podrži ekonomija BiH", kaže Mujčić u razgovoru za DW.

Kuća prirode biće izgrađena od drveta i kamena, u tradicionalnom stilu bosanskih kuća, a pored razvitka turizma, projekat ima cilj i organizovanje kulturnih i umjetničkih festivala, ali i aktivnosti u školama, kako bi se kod djece razvila svijest o važnosti zaštite prirodne okoline.

Emocionalna i finansijska podrška

"Srebrenica je u cijelom svijetu danas poznata po genocidu koji se dogodio 11. jula 1995. godine. Ali, kako se živjelo u Srebrenici prije rata? Taj grad tada je bio poznat po okolnim izvorima ljekovite vode, po umjetničkim i kulturnim festivalima ali i kao grad zajedničkog življenja različitih etničkih i religioznih grupa. To je bio treći grad po kvalitetu življenja u bivšoj Jugoslaviji. Sada Srebrenica izgleda kao izgubljeni raj, gdje je vrijeme stalo 11. jula 1995. godine. Danas, međutim, tamo žive cijele porodice, mlade i starije generacije. To je jedan od rijetkih gradova Republike Srpske gdje su se muslimani vratili poslije etničkog čišćenja 1995. godine”, navedeno je na sajtu preko kojeg se sakupljaju sredstva za izgradnju Kuće prirode. Cilj projekta ujedno je i "emocionalna i finansijska podrška” za sve one koji su odlučili da se vrate da žive u Srebrenici, dodaje asocijacija Prijatelji prirode.

Sa mržnjom nema života

Otac i ujak Irvina Mujčića ubijeni su tokom srebreničkog zločina, ali on nalazi motiv i snagu da se u Srebrenici bori ne samo za razvitak turizma nego i za zajednički život Srba i Muslimana.

„To je u životu jedini dobar put. Nema života kada u sebi gajite mržnju prema nekom. Mi smo svi platili visoku cijenu proteklog rata. Meni nije važno da li je neko Srbin ili Musliman, da li ide u džamiju ili crkvu, ja gledam čovjeka kakav jeste. Religijske razlike su samo bogatstvo. Mi ovdje u Srebrenici na 200 metara imamo pravoslavnu crkvu, džamiju i katoličku katedralu. Malo mjesta po Evropi ima tako nešto, a mi lako zaboravljamo koliko bogatsvo i koliko znanja imamo ovdje“, naglašava Mujčić.

Predsjednik "Prijatelja prirode" Christian Facchetti (Kristijan Faćeti) je u okviru nastojanja da se o Srebrenici više sazna i tamo dovedu turisti, zajedno sa  članovima svoje asocijacije taj grad posjetio prošle godine, a projekat se nastavlja  i ovog juna, kada asocijacija planira novo putovanje u BiH.  

„Moj utisak je da ljudi iz Srebrenice samo čekaju nešto što može da im pomogne da se skoncentrišu na izgrađivanje budućnosti. Nažalost, ne možemo pomoći cijeloj Bosni, naš projekat je mali ali možemo da doprinesemo tome da se mentalitet ljudi malo promijeni, da skrenemo pažnju na neke univerzalne vrijednosti, kao što su poštovanje i zaštita prirodne okoline. To je ono što između ostalog može da pomogne u pokušaju prevazilaženja prošlosti”, navodi Faćeti za DW.

Srebrenici potrebno više nego drugim gradovima

Prije nego što je odlučio da se vrati u Srebrenicu, Irvin Mujčić živio je više od 20 godina u Italiji, a potom je učestvovao u projektima za zaštitu ljudskih prava u Egiptu, Tunisu i Belgiji. „Iako mi je svugdje gdje sam boravio bilo lijepo, sve vrijeme sam osjećao da mi nešto fali, da nisam tamo gdje treba da budem. Nekada sam sanjao kako se kući vraćam pješke. Otišao sam u Bosnu poslije 7 godina pauze, na Marš mira. Kada sam došao u Srebrenicu, nisam mogao da vjerujem da je grad u još goroj situaciji nego 7 godina ranije. Pitao sam se šta treba da uradi moja generacija, posebno oni koji su imali mogućnost da žive, da studiraju u zemlji koja je bila u miru. Zaključio sam da treba da se vratim kući, učinim nešto za Srebrenicu, upotrebim svoje znanje, jer za taj grad treba učiniti mnogo više nego za neka druga mjesta".

Irvin Mujčić ističe da je Srebrenica grad koji živi sada i da u svijesti ljudi nikako ne smije biti isključivo mjesto rata i zločina. „Srebrenica se često poredi s Aušvicom. Mislim da način na koji se u Evropi širi sjećanje na Aušvic nije ni dobar ni uspješan. Toliko se govorilo o holokaustu, o ubistvima Roma, i svih drugih koji su ubijani tokom Drugog svjetskog rata. Toliko su se ponavljali slogani -  nikad više, da se nikada ne zaboravi. Ipak, užasne stvari su se ponovile poslije Drugog svjetskog rata na toliko mjesta širom svijeta. Dakle, ta vrsta sjećanja, koja ide na viktimizaciju, nema efekta. Treba pronaći neki drugi način. Opšta slika Srebrenice je da je to mjesto rata i stradanja i to jeste istina. Ali ako neko provede nedjelju dana u Srebrenici, vidjeće i dosta mladih Srba i Muslimana koji žive zajedno, idu na koncerte zajedno, imaju zajedničke rok bendove, igraju nogomet zajedno. Ta slika Srebrenice se nikada ne pokazuje a ona je njeno najveće bogatsvo. Treba da širimo poruku - ako mi ovdje možemo da živimo zajedno, onda je to moguće svugde na svijetu", zaključuje Irvin Mujčić.