Neiskorišten religijski potencijal za pomirenje

Deutsche Welle: Komemoracija žrtvama takozvane tragedije u Bleiburgu od prije 75 godina je zbog koronavirusa otkazana. Umjesto toga je kardinal Vinko Puljić održao misu u glavnom gradu BiH Sarajevu. Šta se 16.5.1945. dešavalo u austrijskoj opštini Bleiburg, koja se nalazi na današnjoj granici sa Slovenijom?

Klaus Buchenau: Početkom maja 1945. vojnici i civili, koji su bili saveznici nacističke Njemačke, predali su se kod Bleiburga britanskim trupama. Oni su ih međutim preko tadašnje jugoslavenske granice poslali u ruke Titovim partizanima.

Počeli su djelimično spontani, djelimično planirani masakri i marševi smrti, koji su trajali sedmicama pa i mjesecima. Ljudi su ubijani na različite načine, većina njih na prostoru današnje Slovenije. Demograf Vladimir Žerjavić je u međunarodno priznatoj studiji objavio da je među žrtvama bilo 45.000 Hrvata, 4.000 Muslimana, 8.000 do 10.000 Slovenaca i 2.000 crnogorskih i srpskih četnika. U njegovom istraživanju se polazi od 70 do 80.000 ubijenih.

Obzirom da su većina žrtava bili hrvatski vojnici, Bleiburg je već dugo vremena mjesto sjećanja na hrvatske žrtve, koje je dugo bilo monopolizirano od strane antikomunističke emigracije i bivših ustaša. Ali u redovima hrvatske emigracije je uvijek održavano sjećanje na Bleiburg putem crkve, što je u Jugoslaviji bilo zabranjeno do sloma vladavine komunista.

Bivši ministar pošte i telekomunikacija i nekadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schwarz-Schilling nazvao je Bleiburg u komentaru za Deutsche Welle jednim od najvećih fašističkih skupova u Evropi.  Može li se to tako nazvati?

To je previše pojednostavljeno. Žrtvama Bleiburga je bilo zajedničko to što nisu bili na strani komunističkih partizana – što sve njih automatski ne svrstava u fašiste. Ali ako se pogleda na skupove koji su održani posljednjih godina u Bleiburgu, onda se mora reći da je riječ o šarolikoj skupini učesnika.

Za vrijeme Hladnog rata je sjećanje na Bleiburg imalo jasan post-fašistički karakter. Ali 1990-ih godina su se u to uključili hrvatski nacionalisti novog tipa, od kojih su mnogi i sami imali komunističku prošlost. Posljednjih godina i predstavnici hrvatskog političkog establišmenta. A među njima nisu samo predstavnici HDZ već i socijaldemokrati. Pored toga i crkva ima snažan udio ali tu su i nacionalisti, među kojima možete naći i ljude koji su jasno prepoznatljivi kao pristalice ustaša.

Na kojoj je poziciji kardinal Puljić, koji je vodio misu za žrtve Bleiburga u Sarajevu?

Puljić je preuzeo Vrhbosansku nadbiskupiju 1991, neposredno prije rata u BiH. On je, obzirom na bijeg i progon, doživio drastično opadanje svoga „stada“. Uprkos tome njega ne bije glas da je nastrojen posebno nacionalistički. Već dugo sudjeluje u radu Međureligijskog vijeća BiH.

Ne znam zbog čega je biskupska konferencija odlučila da ovogodišnju komemoraciju prebaci u ruke kardinala Vinka Puljića. On je doduše bio predviđen kao glavni govornik na ceremoniji u Austriji, koja zbog korone nije mogla biti održana. Moguće je da se imenovanjem Puljića kao centralnog crkvenog predstavnika na ceremoniji obilježavanja želio poslati signal u pravcu depolitizacije i ekumenizacije ove komemoracije.

Ekumenizacije?

Puljić ima solidne kontakte sa drugim vjerskim zajednicama i to ne samo u Bosni. U svojoj propovijedi on je drugim poglavarima vjerskih zajednica signalizirao da komemoracija za Bleiburg nije uperena protiv njih. Nacionalistički orijentiranom kleru, kao što je poznato, to niko ne bi mogao povjerovati.

Ako je to bila ideja, koja je stajala iza odluke da se misa održi u Sarajevu, onda ona  nije urodila plodom. Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Hrizostom Jević je izjavio da je misom u Bleiburgu kardinal Puljić zatvorio vrata saradnji...

Srpskoj pravoslavnoj crkvi bi dobar savjet bio da počisti ispred sopstvenih vrata. I oni drže komemoracije svojim herojima i žrtvama. Mitropolit Hrizostom bi mogao krenuti drugim putem i reći - okay, ako i vi pristanete na to, onda bismo i mi mogli da iz naših podsjećanja na žrtve izbacimo političke konotacije. To bi bio korak u pravcu istinskog ekumenizma.

Velika je razlika, ako se kaže: Tamo su ubijani ljudi bez sudskih procesa. Stoga ih mi, na osnovu naših ubjeđenja o ljudskim pravima, najprije smatramo nedužnim i stoga se smijemo na njih sjećati, iako se oni ne mogu porediti sa žrtvama ubijenim u koncentracionim logorima. A drugačije je kada se kaže da su to bili heroji ustaške države, da je to bio sjajan projekat a da su ratovi 1990-ih bili produžetak tog herojstva na koje se sada podsjeća'.

Vi ste se 15 godina bavili religijama i konfesijama u bivšoj Jugoslaviji. Kakvu ulogu one imaju u pomirenju na Balkanu?

I dalje vjerujem da postoji specifično vjerski potencijal za pomirenje. I to zato što ljude koji su vjernici povezuje ideja da i najteži grijesi mogu biti oprošteni i da sa Bogom postoji najviša instanca koja oprašta kada dođe do istinskog pokajanja. Stoga se za svakoga smije moliti pa i za najveće griješnike – bez da ih se politički opravdava. Zemaljski spor je jedna vrsta provodnika kada dođe do grmljavine (gromobrana). Sekularno orjentisani ljudi nemaju tu mogućnost delegiranja.

Ali potencijal, koje religije imaju po pitanju pomirenja u bivšoj Jugoslaviji, nije istinski iskorišten. S jedne strane zato što su društva istočne i jugoistočne Evrope jako sekularizirana. Vjerske ideje tamo imaju samo ograničeni domet i miješaju se sa nacionalnim političkim predodžbama koje sežu duboko u kler. A kada u višim krugovima klera imate izvjestan broj nacionalista, to se odražava i na bazu i na laike. I to primjerice ide tako daleko da se ljudi ne usuđuju da dotaknu određene teme. A na visokim pozicijama u crkvi su i dalje ljudi koji se dovode u vezu sa ratovima 199-ih.

Tako je na primjer dugo postojao stabilan savez između hrvatskog katolicizma i HDZ-a. Bez podrške crkve ova novoosnovana partija u Hrvatskoj vjerovatno ne bi mogla izgraditi svoj autoritet nakon sloma Komunističke partije 1990/ 91. Stoga sve to i ono što se dogodilo u ratovima koji su uslijedili – rat protiv muslimana u Bosni i masovni bijeg hrvatskih Srba 1995. – se do danas dovodi u vezu sa Katoličkom crkvom. Za vođenje rata su naravno bile odgovorne politika i vojska – ali jasno je da je Katolička crkva rat, koji je vodila hrvatska strana, uglavnom zagovarala i tumačila kao pravedan odbrambeni rat i to i do danas radi.

Pa ipak, između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u BiH i Hrvatskoj postoje kontakti, zasnovani na dugogodišnjim vezama. Ali, to su manje kontakti između institucija a više između pojedinačnih ličnosti, recimo mitropolita i biskupa. Oni imaju različit stepen stabilnosti i nisu u stanju da odole svakom potresu, kao što se vidi po reakciji vladike Hrizostoma po pitanju mise za Bleiburg, koja je održana u Sarajevu.

 

Klaus Buchenau je profesor istorije istočne i jugoistočne Evrope na Univerzitetu Regensburg. 2003. godine odbranio je doktorsku disertaciju na temu „Pravoslavlje i katolicizam u Jugoslaviji 1945.-1991. Srpsko-hrvatsko poređenje“. Habilitaciju (zvanje univerzittskog profesora) stekao je svojim radom „Ruskim tragovima: Pravoslavni antizapadnjaci u Srbiji 1850-1945“. Buchenau sam je pripadnik Evangelističko-luteranske crkve.

Intervju vodio: Rüdiger Rossig

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android