Dobro došli u Eberswalde

Nije to laka zadaća. Thomas Mboya Ochieng brine o 1.100 izbjeglica u malom mjestu Eberswaldeu na istoku Njemačke. I nakon završetka radnog vremena iz glave mu ne izlaze njihove sudbine. "Ja sam prošao isto što i oni", kaže Ochieng mirnim, nježnim glasom. "Ja znam njihova očekivanja, razumijem njihove poteškoće. I ja prepoznajem u čemu im je stvarno potrebna pomoć."

Kad je Ochieng 2009. stigao u Njemačku bio je također izbjeglica kao i ovi ljudi koji sad dolaze u njegov ured u Centru za obrazovanje građana. O razlozima svoga bijega ne želi govoriti. Još i danas se sjeća svakog detalja: kako je sa svoje dvoje djece iz zapadne Kenije krenuo na put. I kako je stigao u Njemačku, kako je beskrajno dugo ispitivan u Saveznoj ustanovi za migraciju i izbjeglice. I mjeseci strahovanja i nesigurnosti, dok konačno u poštanskom sandučiću nije našao obavijest da će dobiti dozvolu boravka u Njemačkoj.

Izgradnja mostova

Dobro se sjeća i boravka u izbjegličkom domu. "Znam kako je to na smrt dosadno živjeti u takvom domu", kaže on. Tada još nije bilo koordinatora za izbjeglice, kao što je on danas. Nekad su u dom u kojem je bio smješten dolazili socijalni radnici. "Bila je jedna simpatična socijalna radnica, ali je imala previše posla", kaže Ochieng. "Bilo je tako puno izbjeglica i svi su imali neka pitanja. Neki su prosvjedovali, neki su bili bahati. To je za socijalnu radnicu bilo previše, ona nije mogla puno učiniti."

Od ožujka 2015. ovaj Kenijac radi na mjestu honorarnog koordinatora za izbjeglice. U prisnom je kontaktu s volonterima u gradu. Izbjeglice informira o raznim ponudama za njih. Postoje ljudi koji nude tečajeve njemačkog jezika, koji izbjeglice vode po gradu ili ih prate kad moraju ići u neki gradski ured. Od njega izbjeglice doznaju i kojoj ustanovi se moraju obratiti kako bi dobili neku pomoć. Ali, glavnom svojom zadaćom smatra izgradnju mostova između izbjeglica i domaćeg stanovništva.

"Jedan od nas"

"Izbjeglicama je obično teško imati povjerenja u ljude od kojih očekuju pomoć", kaže Ochieng. A govori i iz vlastitoga iskustva. "Tko ovdje u Njemačkoj prođe postupak dobivanja azila mora proći puno ispitivanja." To je povezano s puno straha. Nakon toga treba puno vremena dok se stvori novo povjerenje i ljudi se ponovo otvore. "Izgraditi tu osnovu za povjerenje važan je dio moga posla."

Dosad mu to uspijeva. "On je jedan od nas", kaže Kenijac Wyclif Otieno. Prije šest godina došao je u Njemačku, ali ne može ostati jer nije dobio dozvolu boravka. To ga opterećuje. "U izbjegličkom domu nemaš što raditi. Ustaješ, jedeš i ideš na spavanje. Sljedećeg dana isto. To mi je bilo premalo." Uz pomoć Thomasa Mboya Ochienga ipak je našao posao: sad Otieno pomaže u jednoj dobrotvornoj organizaciji koja se brine za starije osobe. Taj volonterski posao mu se sviđa. Ako dobije dozvolu boravka tražit će neki posao sa starijim osobama, kaže on.

San o poslu u Njemačkoj

I Somalijka Malyam Ali Mohammed nije više željela samo sjediti u domu. Htjela je bolje se snaći u svojoj novoj okolini. Ochieng joj je najprije pomogao da nađe prikladnu sportsku aktivnost. Tako je došla u kontakt s domaćim stanovništvom. Onda je htjela naći neki posao. S obzirom da je završila za odgojiteljicu, Ochieng joj je pomogao da uspostavi kontakt s jednim dječjim vrtićem koji joj je ponudio jednomjesečnu praksu. "To je bilo izvrsno. Na početku nisam dobro govorila njemački, ali u dječjem vrtiću sam puno naučila", kaže ona.

Malyam Ali Mohammed je upravo dobila dozvolu boravka. Sad službeno može tražiti posla. Njezin san je: "Posao odgojiteljice u mom novom zavičaju Eberswaldeu", kaže ona oduševljeno. I za Ochienga bi to bio uspjeh. On može posredovati samo volonterski rad i praksu, kaže sa žaljenjem. "Ljudi dolaze k meni i kažu: Thomas, treba mi posao." Tada nije lako naći prave riječi. "Ja moram uspjeti motivirati ih i ohrabriti. Kažem im tada: opusti se, čekaj pravi trenutak. Kao prvo, moraš učiti njemački i obrazovati se. Onda ćeš moći raditi."