Čitav dan šiješ, svaki dan u mjesecu za 61 evro

Kasno je popodne a Ašik i njegova supruga Rahinur lože vatru. Spremaju večeru: pirinač i malo sušene ribe i tako već nedjeljama. Petogodišnji sin Himel je bolestan, već duže vrijeme ima bolove u bubrezima. Roditelji sumnjaju da je to zbog neizbalansirane ishrane. Ali, novca da odu ljekaru nemaju, jer već četiri mjeseca nisu dobili platu.

Ašik i Rahinur su radili u fabrici u Ašuliji, predgrađu glavnog grada Daka u Bangladešu. Ašik je radio na pakovanju pantalona i džempera, a Rahinur je prije toga u toj fabrici šila. Šila je odjeću koja bi se kasnije prodavala na Zapadu u prodavnicama kompanija kao što su H&M i Zara. Kada bi radili prekovremeno, otprilike 14 sati dnevno, mjesečno bi zaradili oko 180 evra. A minimalac na nacionalnom nivou iznosi 61 evro, i dalja povećanja nisu planirana.  

"Posao je bio veoma naporan", kaže Ašik. "Kada bismo došli kući bili bismo toliko umorni i iscrpljeni." A novac koji bi zaradili bi bio jedva dovoljan za stanarinu i hranu. Zdravstveno osiguranje ne mogu sebi da obezbijede. Nadaju se da bi, ako uštede, mogli sebi kupiti televizor.

Onaj ko štrajkuje izgubi posao

U decembru 2016. Ašik i Rahinur su izašli na ulice da protestuju za veće plate. Štrajk je nedjelju dana paralisao 55 fabrika dok ga na kraju nije okončala policija. Kratko nakon toga u neko doba noći policija je zakucala na Ašikova i Rahinurina vrata. Uhapsili su Ašika, koji je član sindikata i držali ga u pritvoru dva mjeseca. 1.500 ljudi je ostalo bez posla a 35 članova sindikata je završilo iza rešetaka. Njihova imena se sada nalaze na tzv. crnoj listi i ne mogu više da nađu posao.

Procjenjuje se da u Bangladešu 3,5 miliona ljudi radi u tekstilnoj industriji. Manje od pet procenata njih je angažovano u sindikatu. Protestima u decembru nisu izborili veće plate. Slabi sindikati nasuprot jakim poslodavcima, koji prijete da ako se radnici budu bunili za povećanje plata, da će inostrani partneri preseliti proizvodnju u zemlje gdje je proizvodnja jeftinija kao na primjer u Etiopiji.

Za vladu u Daki je privredni rast na prvom mjestu, a tekstilna branša važi za granu privrede u toj azijskoj zemlji. Svaki osmi čovjek u Bangladešu je posredno ili neposredno zavistan od tekstilne industrije. Rast u toj privrednoj grani je doprinio da se u toj zemlji, koja još uvijek važi za jednu od najsiromašnijih zemalja svijeta, dostignu milenijumski ciljevi Ujedinjenih nacija.

No, da sve to ne ide preko leđa radnika, Franciska Korn, koja rukovodi filijalom njemačke Fondacije Fridrih Ebert u Bangladešu, zahtijeva od međunarodnih koncerna i modnih marki da iskoriste svoju moć. "Oni moraju da se založe za plate od kojih može da se živi kao i za slobodu udruživanja", kaže Korn. Fondacija Fridrih Ebret je pokrenula "Akademiju za posao", što je zapravo program obuke ljudi za sindikalnu borbu. Mladi aktivisti će biti obučavani tri mjeseca na bangladeškom Brac univerzitetu.

Sigurna radna mjesta 

Od nesreće u fabrici u Rana Plazi 2013, kada je živote izgubilo 1.300 radnika, uslovi za rad u tekstilnoj industriji su se znatno poboljšali. Međunarodni sindikati i tekstilni preduzentici su potpisali samoobavezujući ugovor o obezbijeđivanju zgrada od požara, kako bi se u Bangladešu obezbijedila i sigurna radna mjesta u fabrikama za proizvodnju tekstila. Ovim sporazumom je obezbijeđeno da su od 2013. u preko 1.600 fabrika uvedene ili poboljšane sigurnosne i protivpožarne mjere. Otklonjeno je, prema podacima incijatora, preko 77 odsto nedostataka, a preko 400 fabrika su proglašene sigurnim. Druge fabrike to žele postati do 2018. "Ovaj sporazum je veoma važna prekretnica za Bangladeš", kaže Franciska Korn. "Njim se postigla potpuno nova transparentnost u fabrikama." Organizacije koje su inicirale sporazum zalažu se za njegovo produženje do 2018. vlada u Bangladešu je kritički nastrojena prema tom.

A dok se lome koplja oko produženja sporazuma i povećanja plata radnicima, Ašik se i dalje sjeća kako je kada se srušila fabrika odmah otišao kako bi pomagao u pronalaženju ljudi pod ruševinama - iskustvo koje će ga pratiti do kraja života. I za kraj poručuje: "Nama su potreban radna mjesta na kojima nećemo ginuti, radna mjesta koja će nam obezbijediti dostojanstven život, radna mjesta koja će nas nasititi, obezbijediti krov nad glavom i radna mjesta na kojima nećemo popadati od umora."