Umiru da bi ubijali

Abdelhamid Abbaoud živio je nekoliko dana duže nego što je zamislio. Pretpostavljao je da će biti ubijen na dan napada u Parizu, 13 novembra 2015. Abbaoud je bio vođa terorističke grupe koja je izvela simultani napad na goste nekoliko kafea i restorana u Parizu. Duševno se pripremio na razmjenu vatre sa snagama sigurnosti, računajući da će pri tom poginuti. Ali suprotno svim pretpostavkama i računicama uspio je pobjeći da bi ga nekoliko dana kasnije specijalci pronašli i ubili u pariškom predgrađu Saint-Denis.

Abdelhamid Abbaoud bio je pripadnik najmlađe generacije islamista-samoubica, koja se potpuno razlikuje od prethodnika. Abbaoud je Belgijanac marokanskog porijekla. Prije nego što se priključio terorističkoj organizaciji "Islamska država", iza sebe je imao višegodišnju karijeru sitnog kriminalca. Uvijek iznova je morao služiti zatvorske kazne. U zatvoru je upoznao ekstremiste-sunite. Pod njihovim uticajem se i radikalizirao. Bio je to početak smrtonosnog i istovremeno banalnog životnog puta, koji je karakterističan za mnoge mlade džihadiste i potencijalne atentatore-samoubice.

Terorizam kao nešto što je prestižno

Francuski sociolog Farhad Khosrokhavar, autor knjige koja govori o radikalizaciji mladih džihadista, opisuje u francuskom listu "Le Monde" njihovo okruženje: "Radi se o krugu prijatelja koji se inspirišu podvizima organizacije kakve je Al Kaida ili IS, koji navodi da želi da obnovi propali kalifat".

"Cilj IS-a je", piše francuska antropologinja Dounia Bouzar za Le Monde, u banalizaciji zločina i mučenja. To se radi svjesno, kako bi se poremetila moralna ravnoteža mladigh ljudi i dovela u dizbalans.

Kamikaze i njihova psihopatologija

Čak i u nihilističkom obliku (op.red. nihilizam - pogled na svijet i ljudsku egzistenciju bez ikakve svrhe i značenja), banalizacija zla ispunjava preduslov bez kojeg samoubilački atentati nisu zamislivi a to je psihološka obrada budućeg samoubice. U 20. stoljeću atentatori-samoubice su se prvi put pojavili u Japanu - kao kamikaze tokom 2. svjetskog rata. Američka premoć na Pacifiku je bila tako velika da je japansko vojno vođstvo došlo do zaključka da je neprijatelja moguće zaustaviti jedino samoubilačkim akcijama pilota. Posljednje ratne 1945. godine su Japanci raspolagali sa 2.200 pilota-kamikaza. Njihovi samoubilački letovi su na Amerikance imali kobne fizičke i psihološke posljedice. Njihovi napadi bili su zaustavljeni tek bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki u avgustu 1945. Time je Drugi svjetski rat na azijskom kontinentu bio odlučen i okončan.

Većina pilota – ako ne i svi – dobrovoljno su se žrtvovali. Spremnost na takvu žrtvu, kako piše novinar Joseph Croitoru koji je napisao sveobuhvatnu studiju na temu samoubilačkih atentata, zasnivala se na principima japanske kulture: vjerovanju u šintoističke bogove (šintoizam - staza bogova je do kraja 2. svj. rata imao status državne religije u Japanu), u patriotizam, vjernost i odanost japanskom caru i budizam. "Samožrtvovanje u sebi sadrži ono što se u budizmu označava kao 'malo ja' ili smanjenje ega u korist nečega uzvišenog", izjavio je još početkom 20. stoljeća jedan budistički sveštenik.

Stabilizirajući rituali

Japanci su čak bili ti koji su samoubilačke atentate uveli u arapsko-muslimanski svijet. U maju 1972 je u izraelu izvršen prvi veći teroristički napad. Tri Japanca, člana "Japanskih crvenih brigada" su na aerodromu Ben-Gurion ubili 26 ljudi a 80 ranili. Atentat su planirali skupa sa "Narodnim frontom za oslobođenje Palestine". Ovaj atentat je bio prvi u nizu mnogobrojnih samoubilačkih atentata, počinjenih sa raznim motivima, kako u Izraelu, tako i u drugim zemljama regiona Libanu, Iraku ili Iranu.

Atentatori samoubice, kako piše američki politolog Robert Pape u svojoj knjizi "Dying to Win: The Strategic Logic of Suicide Terrorism" - "Umiru da bi pobijedili: Strateška logika terorizma suicidom" nisu ljudi koji su se pogubili: oni dobro znaju šta rade. Samo što su im potrebni obredi, rituali kako bi se pripremili i stabilizirali. U kontekstu Bliskog istoka ova teza je potvrđena kako kod vjerski-motiviranih tako i kod sekularnih samoubica.

"Lanac smrti"

Vjerske samoubice –bilo iz redova palestinsko-sunitskog Hamasa ili libansko-šiitskog Hezbolaha- oslanjaju se na podesne sure iz Kurana. "Ne smatraj one, koji su ubijeni na božijem putu, mrtvima", kaže se u trećoj suri. "Oni su s Bogom - živi i zbrinuti." Ovim ali i drugim citatima se pune glave budućih atentatora-samoubica još u obdaništu i školi. Sekularni "Fatah" je s druge strane igrao na kartu samožrtvovanja i ideala mučenika. Obje organizacije su propagirale samoubilački atentat preko knjiga, sportskih manifestacija, raznih ceremonija i kulta koji su gradili oko poginulih samoubica. Danas je internet jedan od najvažnijih medija za provedbu samoubilačke ideologije.

Napadi u Parizu su pokazali sa kako banalnim idejama se mladi ljudi mogu pokrenuti na tako nešto. Odvratiti ih od toga je puno teže. "Radikalizirani mladići ideološki opijaju jedni druge", ističe antropologinja Dounia Bouzar i zaključuje: "Oni tako i sami pletu lanac smrti".