Asli Erdogan: "U Turskoj nije ostalo ništa od demokratije"

Fizičarka i spisateljica Asli Erdogan od oktobra 2017. živi u egzilu Frankfurtu. Bila je uhapšena u Turskoj zbog navodne propagande u korist jedne terorističke organizacije, nakon što je za prokurdski list "Özgür Gündem" napisala članak o postupcima turskih sigurnosnih snaga na jugoistoku zemlje. Pola godine je provela u istražnom zatvoru u rodnom Istanbulu. Prethodno, u svom romanu "Kuća od kamena" iz 2009. kao da je opisivala svoju sudbinu i ono što će joj se kasnije desiti: tema romana je zatočeništvo, mučenje, gubitak. Njemačko izdanje svoje knjige je Asli Erdogan dopunila je esejom o vremenu koji je je provela u zatvoru a o tome govori i u intervjuu za DW.

DW: Momentalno svi govore o postupku Izborne komisije, koja je 36 dana nakon izbora anulirala rezultate za izbor gradonačelnika u Istanbulu i za 23. juni zakazala nove izbore. Šta Vi mislite o tome?

Asli Erdogan: Takvu odluku sam očekivala i to me nimalo ne čudi. Samo što takvoj sramoti do sada nismo željeli pogledati u oči. Sada je maska skinuta. Pokazalo se da nam nije ostao ni najosnovniji princip demokratije: princip slobodnih izbora. Prihvatimo činjenicu da u Turskoj od demokratije više ništa nije ostalo.

Vi ste rekli da je došlo vrijeme da se počne govoriti o fašizmu. Mislite li da bi, uprkos pesimizmu, izbori u junu mogli imati demokratski ishod?

Ne mislim, ni u kojem u slučaju. Jer, AKP ne može izgubiti na izborima. Volja birača neće odrediti izborni rezultat. Za to će oni poduzeti odgovarajuće korake. Mislim da će se ovo o čemu govorim sve više pokazivati tačnim. Danas to uviđaju i oni koji su takvu kvalifikaciju stalno odbijali. Mislim na fašizam u širem smislu, ne kao naučnu definiciju. Kada jedna jedina osoba odlučuje o doživotnim robijama, onda to za mene nije nešto što je autoritarno ili totalitarno, već je to fašistički. U Turskoj je dovoljna žalba jedne jedine osobe da neko bude osuđen na doživotni zatvor. To nije šala. U takvoj situaciji me ne zanima da li bi se Turska po akademskim i naučnim kriterijima smjela nazivati fašističkom. 

Prije dvije i po godine bili ste u zatvoru. Sada ste slobodni i gostujete na raznim panelima u Njemačkoj. Kako na Vas utiče ta promjena?

To je prije svega emicionalna promjena ali taj proces nije okončan. Kao da je moja duša ostala u zatvoru. Drugi ljudi ne mogu izaći ni iz zatvora ni iz Turske. Tamo je sada na djelu štrajk glađu. Jedna prijateljica, koja je sa mnom bila u zatvoru počela je sa štrajkom glađu. To je težak osjećaj. Ja nisam ni u zatvoru, ni u Turskoj. Zapravo bih morala biti zahvalna, ali to mi nekako ne uspijeva. 

Da li život u egzilu vodi ka otuđenju od domovine ili ka još većoj povezanosti?

I jedno i drugo, s tim što to s vremena na vrijeme varira. Jako sam frustrirana odnosima u Turskoj, pa ipak osjećam veliku povezanost sa zemljom. Kada ste u egzilu svako je prinuđen da domovinu traži u sebi. To je duboka i neraskidiva veza, i to morate raditi ako ne želite da vam se slomi srce.  Sve u svemu, to je jedan kompleksan proces u kojem rastete. Svaki egzil je reakcija, kako na zemlju porijekla, tako i na novu zemlju u kojoj živite. Ali, kad tad dođete do momenta kada se morate pitati šta je domovina i šta je to što je domovina u nama.

Šta Vam najviše nedostaje iz Vašeg prethodnog života?

Naravno na prvom mjestu moja majka. Nedostaje mi i moja mrtva mačka, stalno je vidim u snovima. Nedostaje mi more. Zapravo ne mogu da živim bez mora. Nedostaje mi i sunce. Rođena sam i odrasla u Istanbulu. Nedostaju mi svi običaji, čaj, Bosfor. Kada mi pošalju video sa galebovima iznad Bosfora, odmah mi zasuze oči.

Osjećate li se usamljeno?

Prilično sam usamljena u Frankfurtu. Možda bi u Berlinu i Kelnu bilo drugačije. Ali da sam ostala u Istanbulu svakodnevno bih živjela u strahu od policije. Veliko je olakšanje što ne moram živjeti pod takvim pritiskom. Pravi je blagoslov spavati bez straha da će ti policija zakucati na vrata.

Vi više niste u zatvoru. Dobijate podršku iz mnogih zemalja. Ali mnogi turski pisci i novinari i dalje su u tamnicama. Da li je EU dovoljno kritična prema Turskoj?

U mom slučaju je međunarodna podrška i solidarnost bila jako efikasna. Možda zato što smo bili među prvima ili možda zbog slika koje su iz Turske dospjele u svijet. Bile su to slike ljudi sa odrezanim ušima, oficira koji su bili podvrgnuti mučenjima. To je šokiralo cijeli svijet. Uzbuđenje je sada splasnulo, možda zato što se javnost u međuvremenu navikla jer je uhapšeno toliko mnogo ljudi. Željela bi svakako da bude više reakcija, ali stvari moramo posmatrati racionalno. Iznenadila me je septembarska posjeta gospođe Merkel Erdoganu. Tu ima dosta protivrječnosti. S jedne strane mnogo je kritika, s druge strane se kaže, možeš raditi šta hoćeš, dok držiš izbjeglice daleko od nas. Mislim da su reakcije njemačke javnosti znakovitije od reakcije njemačkih političara.

Rekli ste da ne mislite da ćete se u narednih 10 godina vratiti u Tursku. Mislite li se uopšte vraćati?

Naravno da bih to željela. Kada sam došla u Njemačku, rekla sam: samo tri dana i vraćam se. Ali situacija se u posljednjih godinu i po čak pogoršala. To bi bilo rizično jer bi me ponovo strpali u zatvor. Dovoljan razlog bio bi ovaj razgovor s Vama. Za to bi mogla dobiti 10 godina zatvora. Nisam nimalo optimistična kada se radi o narednih nekoliko godina u Turskoj. Neće biti nikakvog dobra. Na vlasti će i dalje biti režim koji ljudima uzima vazduh za disanje.

Intervju vodila: Gezal Acer

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android