Hoće li Erdogan ponovo poludjeti?

NATO sebe rado naziva "zajednicom vrijednosti". S tog aspekta se činjenica da jedna zemlja članica Sjeveroatlanskog vojnog saveza mora davati politički azil vojnicima druge, doima poput lošeg vica.

O kakvoj se "zajednici vrijednosti" radi

A to se upravo dešava i to je u međuvremenu potvrdilo i njemačko Ministarstvo unutrašnjih poslova. I tako se NATO-a kao samoproglašena zajednica vrijednosti pokazao onim što zapravo i jeste: šuplja priča. NATO je savez, čiji su članovi izabrani po principu vojnog i geostrateškog interesa. Zašto NATO nije imao problema niti sa jednopartijskim sistemom Salazara u Portugalu, ni sa vojnom huntom u Grčkoj niti sa vojnim pučevima u Turskoj 1960-te, 1971-te ili 1980-te godine? Zato ni vladavina Recepa Tayyipa Erdogana - bez obzira kako se stvari razvijale - neće imati uticaja na članstvo Turske u NATO-u. Bez jugoistočnog krila saveza se ne može. Ono je nezamjenljivo. Bez obzira na vrijednosti.

Neosporno je i ovo: Davanje političkog azila prvima u grupi od 414 turskih podnosilaca je potpuno opravdano. Radi se o ljudima, koji su, služeći svojoj zemlji, bili na visokim funkcijama: diplomatama, sudijama, oficirima i njihovim članovima porodica. O onima koji su, kao i hiljade drugih, preko noći izbačeni sa posla, udaljeni sa svojih funkcija, kojima je ukinuta plata, jer su navodno bliski Gülenovom pokretu i jer važe kao pomagači u pokušaju puča izvedenog u julu prošle godine. Za to međutim nisu podneseni uvjerljivi dokazi, kako generalno tako ni u pojedinačnim slučajevima. Podnosioci azila su ljudi, koji prilikom povratka u domovinu Tursku moraju računati sa hapšenjem. Oni su školski primjeri političkog progona, na koje je njemački Ustav i mislio kada je određivao zakonske smjernice za dodjelu azila.

Ali ta odobrenja za dodjelu azila mogla bi u narednom periodu praviti probleme. Ne zato što je Njemačka pretrpana brojem azilanata iz Turske. Ne, u vremenima kada 20.000 migranata mjesečno dolazi u Njemačku, grupa od 414 ljudi nije ozbiljniji izazov. Čak i kada bi se u Njemačkoj jednim potezom odobrilo svih 7.000 molbi za azil, koje su pristigle nakon neuspjelog pokušaja puča u Turskoj, ti ljudi bi ostali neprimjetni u moru drugih migranata.

Otrov za njemačko-turske odnose

Mnogo je vjerojatnije da će priznavanje turskih vojnika kao političkih izbjeglica još više opteretiti ionako teško opterećene njemačko-turske odnose. Belgija, u kojoj je niz turskih oficira iz sjedišta NATO-a u Briselu podnijelo zahtjev za azil, s razlogom oklijeva da se upusti u ovaj korak. To je razumljivo, nakon iskustva koje su Njemačka i Nozezemska imale posljednjih nekoliko mjeseci sa Ankarom.

Sada treba vidjeti, da li su svekoliki turski stručnjaci bili u pravu, kada su verbalne incidente i prijetnje turske vlade tumačili sredstvom za mobilizaciju Turaka koji žive u inostranstvu da glasaju za referendum o ustavnim reformama. Erdogan se u međuvremenu oporavio, pobijedio na referendumu i to bi njemu i njegovim ministrima moglo dozvoliti da se ponašaju opuštenije. Ali ako ipak uslijede novi napadi iz Ankare, Njemačka mora biti u stanju da to to podnese. Postoje situacije u kojima morate poštovati i stalno isticati svoje principe. Inače, oni ništa ne vrijede. Kancelarka Merkel je predugo sadila tikve s đavolom.