Amirov prisilni povratak

Kako i kada ste upoznali Amira?

Upoznala sam ga u proljeće 2014. Premješten je iz Aalena u Abtsgmünd u Baden-Württembergu. U Njemačku je došao tri godine ranije, krajem maja 2011. i odmah predao molbu za azil. 

Šta znate o njemu i razlozima bijega?

Amir je došao iz provincije Pandžir (100 km sjeveroistočno od Kabula). Njegov otac je bio visoki oficir i relativno imućan. Ubijen je kada je Amir bio tinejdžer. Nikada se nije dokazalo da su ga ubili talibani, ali sve govori tome u prilog. Kratko nakon toga nestala mu je majka. Nije znao da li se sakrila, da li je oteta ili ubijena. Od očevog novca je platio putovanje. Uz pomoć krijumčarskih bandi stigao je u Iran, potom u Tursku, Grčku, Italiju, Francusku i konačno za Njemačku. Kaže da mu je bilo 16 godina kada se uputio na put. U formularu Ureda za migracije  naveo je da je rođen 1993. 

Kako ste ga doživjeli?

Možda je to upravo ono što ga je koštalo boravka. Amir je bio jako suzdržan i ekstremno nepovjerljiv. Teško mu je padalo da stekne povjerenje. Mislim da je u teškoj depresiji. Bio je na psihološkom tretmanu, ali ga je prekinuo. Rekao mi je da ne može ići kod psihologa, jer je sve ono što ispliva na površinu za njega jednostavno previše. Svaki put nakon posjete psihologu, noćima nije mogao da spava. Rekao mi je da je sve što želi da zaboravi, jer kada o tome priča, to ga jako opterećuje i stoga mu ne pomaže. Sa Amirom je bilo teško sarađivati. Nekada ga nisam mogla dobiti sedmicama, katkad mjesecima. Nije se javljao na telefon i nije ga bilo moguće kontaktirati. Zbog toga njegova advokatica, koja se dosta borila za njega, nije bila uspješna u namjeri da ga zadrži u Njemačkoj. On jednostavno nije bio spreman za saradnju.

O čemu je Amir sanjao?

Stalno je govorio da je ciljano došao u Njemačku, misleći da će dobiti šansu da nešto nauči. Očito je imao informaciju da će kao izbjeglica dobiti mogućnost da završi zanat ili školu učenika u privredi. To je za njega bilo jako važno.

Kako je reagovao kada je odlučeno i objavljeno da će doći do masovnih prisilnih povrataka izbjeglica u Afganistan? Je li se plašio da bi i sam mogao biti vraćen?

Amir je došao sa velikom nadom, ali je od početka bio blokiran. 2012 on je dobio odbijenicu za azil i zapravo je još tada morao napustiti Njemačku. Pored toga imao je zabranu školovanja, a nije smio ni da radi, jer nije imao pasoš. Pola godine mu je bila smanjena pomoć sa 320 Eura mjesečno na 150 eura. Sistematski su ga dakle kočili i to ga je jako frustriralo. Iako se advokatica tako uporno i istrajno borila za njega, on je bez konsultacija sa njom, sa mnom ili sa svojim prijateljima Afganistancima 20. juna spontano potpisao dokumenat u Službi za strance kojim se obavezuje da dobrovoljno napusti Njemačku. 

Zašto?

Pitala sam ga, Amire, šta ćeš raditi u Afganistanu? Rekao mi je da ne zna ali da u Njemačkoj ništa ne ide - ni naprijed , ni nazad. I da bi zato radije da se vrati. Kada sam ga pitala, gdje misli da se vrati, priznao mi je da tamo više nikoga ne poznaje i da već godinama nema nikakvog kontakta sa svojom domovinom.

Kako objašnjavate njegovu odluku da se vrati?

Mislim da je to bila ishitrena odluka, donesena kao posljedica totalne frustracije. Amir je išao pognute glave. On ovdje u Njemačkoj nije vidio nikakvu šansu za budućnost. Obećano mu je da će, kada se vrati dobiti startni kapital od 3.000 do 3.500 eura. Kada sam to čula rekla sam mu, Amire ne vjerujem da će to tako biti. Potom sam se informisala. Međunarodna organizacija za migracije IOM daje pomoć za one koji se odluče na dobrovoljni povratak. Dobio bi plaćenu kartu, 200 eura kao pomoć za ostale troškove putovanja i 500 eura startnog kapitala za otpočinjanje novog života, dakle 700 eura u gotovini. Očito da je on pogrešno razumio, kada mu je rečeno da IOM u većim razmjerama daje pomoć za pokretanje biznisa. Ali samo kada se ima konkretna ideja. Da je recimo rekao da želi da otvori krojačku radnju i da mu trebaju tri šivaće mašine, onda bi mogao da podnese molbu za novac. Ali on mora pokazati da je zaista investirao novac u to i priložiti račune.

Vjerujete li da se zaista želio vratiti?

Nije, on se apsolutno nije htio vratiti. Razmišljali smo kako da se izvučemo iz svega toga. Rekla sam mu da mora povući svoju odluku, kontaktirala sam njegovu advokaticu, koja je međutim bila toliko frustrirana da je rekla da ne vidi više mogućnost da ga na bilo koji način predstavlja. Razgovarala sam sa savjetovalištima o ponovnom pokretanju postupka za azil. On je aktivno učestvovao u našim razmišljanjima kako da ga izuzmemo iz dobrovoljnog povratka. 

Bilo mu je dakle jasno da je napravio grešku?

Absolutno jasno. Prije svega kada sam mu rekla da cijela stvar sa 3.000 eura ne funkcioniše tako kako on misli, bez daljnjeg. Šta on može raditi u Afganistanu, kada nema nikakve škole ni zanata? Kakvu bi on to poslovnu ideju mogao imati?

Nakon najave povratka do njegove realizacije sve je išlo jako brzo. U kojem smislu Vas je sve iznenadilo?

Imala sam pristup njegovoj sobi, jer sam spakovala njegov kofer. Sortirala sam njegovu dokumentaciju. Našla sam pismo Službe za strance od 18.11., u kojem mu je postavljen ultimatum da do 11.12. mora napustiti Njemačku. Znam da mi je čak pokazao to pismo i da sam tada pomislila da nam je ostalo samo 14 dana. U pismu je stajalo i da ako ne pristupi dobrovoljnom povratku, da će uslijediti mjere prisilnog povratka. Dobio je termin da dođe u Službu za strance 12. decembra kako bi citat "dogovorili dalje korake u vezi sa mogućnostima napuštanja zemlje". Rekla sam mu: Nećeš se odazvati na taj termin. Željela sam da mi da punomoć da ga ja predstavljam u Službi za strance. Ali on to nije htio prihvatiti. Pitao me je Zašto? Pa ne izlažem se nikakvom riziku. Rekla sam: u redu ali ja idem s tobom. Na to je pristao. Kada smo 12.12. došli pred zgradu uprave, ispred nje je stajao policijski automobil. Amiru sam tada rekla da mi se to ne dopada i da ostane u autu i mene pusti da sama idem u Službu za strance. Pitao me je šta se samnom dešava i rekao mi da mu se ništa neće desiti. Ušli smo u zgradu i stali na šalter. Nisu prošle ni dvije minute, vrata su se otvorila i u susret nam je došao policajac. To mi se dešava već drugi put. Da se pronađe razlog da se izbjeglice pozovu na razgovor, kako bi ih mogli uhapsiti. Pred mojim očima. To su otrcani potezi i nedostojni čovjeka. 

Jeste li imali mogućnost da se oprostite?

Odmah su ga pretresli, na ruke su mu stavljene lisice. Pitala sam ih zar moraju tako postupati? Oni su mi rekli da su takvi propisi. Rekla sam im da mu u najmanju ruku moraju ostaviti njegovo dostojanstvo. Ali oni su ga vezali. Pitala sam ih, mogu li s njim ostati u kontaktu ili telefonirati? Rekli su mi da to na žalost više nije moguće. Oduzeli su mu mobilni telefon. Nisam ga više mogla dobiti. Nisam mu željela reći: Sve najbolje Amire, željela sam se boriti za njega. Ali više se ništa nije moglo uraditi. 

Hoćete li pokušati da održite kontakt sa njim i da mu i dalje pomažete?

Nadam se da će nam se javiti. Za tri godine se ipak vežete. Ono što je za mene jako frustrirajuće je kada nazovem policiju ili Službu za strance da pitam šta se desilo sa Amirom dobijem odgovor da mi ne smiju davati nikakve informacije u skladu sa Zakonom za zaštitu podataka. Nisu mi čak dali ni službenu potvrdu da je bio u avionu koji je odletio za Afganistan.

Ute Schlipf je godinama angažovana u Krugu prijatelja Abtsgmünda: Azil  za izbjeglice. 

Nakon intervjua Ute Schlipf je prepoznala Amira na jednom snimku na internet stranici Tagesschau koji je izvještavao o izbjeglicama koje su vraćene u Afganistan. Tako sa sigurnošću zna da je Amir bio u grupi koja je vraćena u svoju domovinu.